KAŽU meni ljudi: to ti je tako, ne možeš imati i ofce i nofce. Kažu i da se sve mijenja, vrijeme, mjesta, ljudi. Ovisi samo gdje si ti u toj priči i kako to utječe na tebe. 

 

Došla sam u Zagreb na nekoliko dana i jednostavno se ne mogu natjerati otići odavde. Nije mi dovoljno. Dok sam prije jedva čekala povratak u pješčanik, sada bih dala sve da otkažu letove i da ostanem doma još jedan dan. Ni najmanje me ne veseli činjenica da me idućih 10 dana čeka spavanje danju i rad noću. Naći će se opet oni koji će okrenuti očima i reći što cendram, ali onda se sjetim dotične djevojke koja je "radila cijelo subotnje jutro u dućanu, punih 5 sati (!) pa je zato preumorna". Ali, ja sam ta koja cendram, jer meni je sve divno i krasno, ruže cvjetaju pod mojim nogama, spavam na ružičastom oblaku i mama mi je zapravo dobra vila, koja svojim čarobnim štapićem ispunjava sve moje želje i prohtjeve! 

 

Danas se više čovjek ne smije ni požaliti da ga bole noge, da nije zadovoljan poslom i da želi nešto drugo, novo, bolje, jer vlada opće rašireno razmišljanje "budi sretan dok imaš bilo što pa makar te drugi prc prc u mozak na dnevnoj bazi" ili pak "ako nećeš ti, ima tko hoće" pa odmah drvlje i kamenje na onoga koji se usudi nešto prigovoriti. 

 

 

Kažu meni ljudi: nemoj se slučajno vraćati ovdje! Što ćeš tu? Nema ništa! Nema posla, vlada depresija... Ne, ne planiram se vratiti u Zagreb, ali mi je već dosta i života u UAE. Zar je to tako teško shvatiti? Zar je jedino logično vratiti se doma, ako mi se u drugoj zemlji više ne sviđa? Nije, dapače, tek sad imam osjećaj da mogu ići kamo hoću i raditi što hoću, ali da se uvijek i zauvijek imam kome i čemu vratiti DOMA. Jer nije istina da ovdje nema ništa. Ima! Jako puno toga, ako ne i ono najbitnije - ljubav obitelji i prijatelja, ono što se ne mijenja ni u jednom trenutku, koliko god ti daleko otišao i dugo vremena tamo proveo. I to je ono u čemu sam uživala ovih dana... Mijenjaju se kafići po gradu, mijenja se vlada, mijenjaju se godišnja doba, ali to uvijek ostaje isto. I drago mi je vidjeti da se neke stvari ne mijenjaju, da buraza i dalje moram kuhačom natjeravati da iznese smeće, da baka i dalje u orehnjaču stavlja čokoladu umjesto grožđica i ne soli juhu da ju ne presoli, da me seka i dalje mrzi zbog nadimka koji sam joj dala i kojim ju sada zovu svi koji ju znaju, da sa curama i dalje mogu pričati o bilo čemu i reći im bilo što, makar to slušale već po osamstoti put, uvijek će imati neki savjet ili me iskreno popljuvat od glave do pete da nisam normalna. Jednako tako mi je drago i vidjeti da neke odluke koje sam donijela nisam požalila, a da s nekima još uvijek ne znam što bih. That's life i volim ga takvog kakav je!

 

Uskoro ću napustiti Dubai, odbrojavanje je polako krenulo, i uskoro ću se vratiti ovdje, u Zagreb, ali samo na onoliko vremena koliko je potrebno da se sama uvjerim u to da ne bih mogla ovdje nastaviti život, da je još toliko toga što imam za iskusiti, istražiti, proživjeti, isprobati, vidjeti, osjetiti, voljeti, razočarati se, veseliti se, iznenaditi se, izgraditi se, cendrati o nečemu... Dok ne donesem konačnu odluku kuda dalje? I onda se pitam zašto ne bih imala i ofce i nofce? Zašto bih se zadovoljila nečime i "bila sretna što to imam dok toliko drugih nema"? Zašto bi mi to trebalo biti dovoljno? Zašto ne bih smjela željeti i težiti za novim i boljim, kad mi ono staro dopizdi? I upravo to i radim, staroga mi je već preko glave pa planiram što dalje, a opcija zapravo ima i više nego što sam mislila, to jest što se usudim pomisliti. Samo treba napraviti taj korak i probati, riskirati, app - ako prođe prođe, drugačije nećeš nikada znati pa makar to bio i najgori potez koji ćeš napraviti u životu. Bar možeš reći da si probao! Bar si imao hrabrosti pokušati. A ako neću tako razmišljati, onda se slobodno mogu vratiti u Zagreb i zabiti se ovdje do kraja života. 

 

 

Da se razumijemo, ja ni u jednom trenutku nisam rekla da je Dubai loš i grozan i užasan i nikada nikome nisam rekla nemoj ići tamo, nemoj prihvatiti posao, fuj to. Dapače, dođi, vidi, pokušaj, digni život tamo u još veće visine nego što si ga sada predstavljaš ili razbij taj balončić iluzija. Na tebi je. Ali, nemoj soliti pamet drugima, dok sam ne iskusiš sve što on nudi (pa čak ni ako si bio tamo samo na godišnjem odmoru). Tko zna, možda ja nikada ne bih razmišljala da napustim taj grad da su se stvari drukčije posložile i razvijale, možda bih si čitav život dolje izgradila i bila sretna tim, ali nije i nisam. Netko drugi jest. Sve je to individualno. Zato ću ja uskoro spakirati kofere i put pod noge, a netko drugi će izgraditi letačku karijeru i dočekati penziju tamo. Nekome se sviđa buditi se ranom zorom uz zvukove molitve s obližnjih džamija, meni trebaju čepići za uši da mogu spavati u miru. Nekome je normalno ostaviti djecu dadiljama, koje će samo paziti da to dijete dočeka roditelje živo i zdravo i u jednom komadu da dođu s posla, jer se boji bilo što drugo, dok bi meni bilo bitno da ta žena nešto i nauči moju djecu, radi na njihovom razvoju  dok ja nisam u mogućnosti, jer moram biti na poslu. Ali, to sam samo ja i moja razmišljanja temeljena na onome što toliko često vidim, a o čemu imam vremena razmisliti.

 

Dubai može biti odlična poslovna prilika. Tko voli pijesak i kupanje u moru 365 dana godišnje, samo nek izvoli. Klima mi odgovara, dok drugima kosa pada i nokti pucaju, prištići izbijaju, meni upravo suprotno. Eto i to je dobro u Dubaiju :)! Noćni život je isto tako odličan! Doduše, nema previše kulturnih događanja, muzeja, kazališta, ali benzin je jeftin, zlato je povoljno, grad se ne prestaje razvijati, iskustvo je nezamjenjivo. Ali, nije med i mlijeko i točka. Pa nek "ljudi" kažu što hoće!

 

A sad je vrijeme za ukrcati guzu na avion, snijeg nije zapao, letovi nisu otkazani, dan predaje otkaza još nije došao pa treba zaraditi još koju plaću do tada...

 

Pssst! Teine avanture iz zraka pratite i na njezinom blogu!