Foto: Facebook

KAD SE prije nekoliko dana medijima proširila vijest o Marku Zuckerbergu i Priscilli Chan koji su odlučili da će tijekom života donirati čak 99 posto svojih dionica (koje trenutno vrijede 45 milijardi dolara), svijet se istog trena podijelio u dvije skupine - one koji su u tom prepoznali nešto pozitivno i one koji su samo čekali da se pojavi follow-up o postojanju neke cake koja će dokazati da je Zuckerberg u stvari smeće od čovjeka.

Tu drugu vijest nismo dugo čekali, osvanula je za nešto manje od 24 sata i svi iz druge skupine mogli su odahnuti jer dobili su potvrdu da je svijet i dalje žabokrečina.

Naime, ne radi se o klasičnoj zakladi već društvu s ograničenom odgovornošću koja mu omogućava određene porezne pogodnosti, fleksibilnost pa čak i mogućnost političkog lobiranja. Vijest se prvo proširila stranim medijima, a nedugo nakon toga počela je "tješiti" i domaće pesimiste.

Možda nisam ni pročitao, ali barem imam mišljenje o tome

Iako mnogi taj dio nisu do kraja shvatili niti išli dalje s proučavanjem ovog modela u odnosu na klasične zaklade (od koje bi Zuckerberg imao sličnu korist), protumačili su to kao "aha, u biti je izbjegao porez i novac iz jednog džepa prebacio u drugi". Naravno, to djeluje kao izuzetno loš PR potez kakav ne očekujete od jednog od najuspješnijih ljudi na svijetu, a čak i ako ste najpovršniji, vjerojatno vam je kroz glavu barem nakratko proletjela misao da se ovo moglo odraditi vještije ili s daleko manje medijske pompe.

Postoje, dakle, najmanje dvije mogućnosti:

a) Zuckerberg je glup i površan čovjek koji je, znajući da će njegova objava dospjeti u sve svjetske medije, plasirao prozirnu priču o donaciji pretpostavljajući da nitko na svijetu neće registrirati njegov "perfidni plan" koji je, uzgred rečeno, proniknut za manje od 24 sata i toliko je smiješan da je kristalno jasan samo na temelju naslova

b) možda smo pročitali samo naslov

Na kraju krajeva, zapitajmo se je li o ovom više razmišljao novinar koji je kopi pejstao tekst stranog novinara koji je tekst kopi pejstao od nekog drugog, čitatelj koji je pročitao samo naslov i prvi odlomak ili čovjek koji u sve ulazi s rizikom da se osramoti nepromišljenim, seljačkim, muljatorskim potezom kakav biste očekivali od nekog priglupog drmatora iz neke zabiti?

Možda je to ničim opravdanog povjerenja, ali moralo je biti bolje od ovog.

Ukratko, radi se o pristupu koji funkcionira drukčije od klasičnih zaklada. Namjera je, tvrdi on, da za svog života potroši milijarde ulažući u projekte koji bi korijenski mogli promijeniti živote budućih generacija. Ti se projekti mogu pokazati kao ćorci, ali ovaj model daje mu veću kontrolu da se takvo što ne dogodi.

Možda može bolje, ali barem to ne znamo

Odmah na početku isključimo sve one koji u ovom vide "židovsku zavjeru" i one koji smatraju da je Zuckerberg Facebookom "zaglupio svijet pa od njega ništa drugo ni ne treba očekivati" jer to je ograničeno, a i nije dovoljno istovariti neku teoriju i opaliti je žigom "to je tako, a ti si glup ako to ne vidiš" jer rasprave odraslih tako ne funkcioniraju.

Isto tako, govorimo o čovjeku koji neprestano fura obične sive majice, vozi pitaj Boga što i izgleda kao lik kojeg više zanima programiranje nego bogataško nadjebavanje s Bilzerianom. Ne djeluje baš kao netko tko se nabrusio da akumulira sav novac svijeta. Koliko mislite da te sive majice koštaju? Pa ekstravagantnije djeluju hrvatski bauštelci koji se vraćaju iz Njemačke i likovi s filozofskog u majicama s Cheom.

Nadalje, od milijardera očekujemo neka bolje promišljena rješenja od dijeljenja šakom i kapom. "Tisuću eura za svako novorođeno dijete" zvuči dobro ako ste Tomislav Karamarko u predizbornoj kampanji, ali moramo vjerovati da na svijetu postoje ljudi koji imaju plemenitije ili barem bolje osmišljene planove od toga da netko dodatno zaduži djecu koja se ionako rađaju dužna i to novcem njihovih roditelja pa predstavi to kao pronatalitetni program. Stvarno nije neki izazov zamisliti bolje od toga.

Mijenjati svijet, koliko god utopistički iz naše perspektive zvučalo, podrazumijeva neke dalekosežnije planove i ozbiljnije projekte čiju važnost država najčešće ne prepoznaje. Svijet nećete mijenjati tako da gomili klinaca u Africi kupite pirošku sa sirom i mountain bike s 18 brzina.

Da ne bude zabune, ako to učinite, vi ste dobar čovjek i učinili ste svijet malo boljim mjestom, ali isto može učiniti bilo tko od nas, a bit ćemo toliko hrabri i pretpostaviti da su apetiti prosječnog milijardera ipak veći. Veći je ego trip mijenjati svijet. Čak i ako je riječ samo o PR potezu.

Možda je iskren, ali barem nas to ne zanima

Ne smijemo zaboraviti, Zuckerberg je neprestano u tom "heal the world" filmu, a izuzmemo li fotke psa i par obiteljskih, profil mu izgleda kao da je stvarno opsjednut pretvaranjem svijeta u bolje mjesto, a ne privatnim avionima, jahtama i inim budalaštinama.

Konstantno daje pare, ali stvari ne završavaju uvijek onako kako je zamislio. Prije par godina iskeširao je 100 milijuna dolara koji su završili u školama u Newarku u New Jerseyju, ali bio je to katastrofalan potez.

Za početak, donacija se pojavila u vrijeme izlaska filma "The Social Network" zbog čega su neki istog trena ustvrdili da je riječ o jeftinom pokušaju da se čelnom čovjeku Facebooka popravi imidž zbog načina na koji je prikazan u filmu. Međutim, spekulacije na stranu, sredstva su se na kraju potrošila uludo i sve se pretvorilo u apsolutni fijasko.

Upravo zbog takvih poteza, jasno vam je zašto bi danas tražio alternativu konceptu klasičnog "gašenja požara novčanicama".

Možda nemam, ali barem znam da me lažu

I da ne ne izgubimo nit, nitko ne pokušava reći da je Mark Zuckerberg neki ubermensch. Nitko od vas ne traži da se svakog jutra budite i slavite njegovu plemenitost, ali zašto je toliko jednostavno povjerovati da iza svega stoje mračne sile Mordora čije su namjere zle koliko i kompleksne i zašto nas to ispunjava zadovoljstvom?

I ne radi se o tome da smo mi ostali naivni. Zuckerberg može bez ikakvih objašnjenja potpuno odjebati ovu ideju i sve podrediti poreznim olakšicama i dodatnoj zaradi (što mu ovaj model i omogućava). Učini li to bit će još samo jedan u nizu bogatih govnara koji to čine. Još jedan od antipatičnih američkih milijardera koji imaju para koje neće potrošiti za 100 života. I što ćemo s tim podatkom? Kako će na vaš život utjecati to da je neki lik na drugom kraju svijeta 45 milijardi dolara muljažama pretvorio u 145 milijardi? Na koji će vas način spoznaja da ste bili u pravu učiniti sretnijima?

Više bi vas trebao rastužiti toksični pesimizam gomile koja nije u stanju izbaciti ništa maštovitije od ovih sitničavih projekcija vlastite nemogućnosti da zamisle bilo što bolje od preslike usranih rupa u kojima žive.

I možda griješimo, možda je naš optimizam neopravdan, ali sve dok se ne pojave neoborivi dokazi da lik u sivoj majici vlastitim novcem želi uništiti ili osiromašiti čovječanstvo, potrudimo se ne biti jadnici koji bi i u izumu tiskarskog stroja vidjeli samo Gutenbergov plan da jednog dana u privatnoj tiskari zaposli nećaka.