OSIM Kube postoji još jedna država na čijim cestama dominiraju oldtimeri iz cijelog svijeta, odmah uz bok osjetno novijim kopijama, ali i sasvim modernim vozilima. 

 

Gotovo je nemoguće utvrditi što se danas vozi u Koreji, i koliko se uopće vozi. Izuzmemo li brojne promotivne materijali nemoguće je utvrditi ni u kojoj mjeri su u Sjevernoj Koreji automobili doista u privatnom vlasništvu i koliko na koncu automobila ima na cestama. Ako je vjerovati zapadnoj propagandi u Koreji još nisu izumili kotač, a ako bi pak vjerovali službenim sjevernokorejskim izvorima, njihova industrija proizvodi najbolje automobile na svijetu. 

 

 

Prije nego se zaputimo malo u povijest možemo rezimirati kako u Sjevernoj Koreji nema puno automobila. Najoptimističnije procjene govore kako u zemlji sa 24 milijuna stanovnika ima najviše 40.000 automobila. Većina njih je u vlasništvu države, i samim time raspoređeni su po glavnom gradu. 

 

 

Priča o sjevernokorejskoj autoindustriji ide u razdoblje nakon korejskog rata i samo formiranje države. U to je vrijeme vanjska pomoć bila presudna za opstojnost zemlje, a najveću pomoć pružio je tadašnji Sovjetski savez. Prva vozila bila su iz palete GAZ-a, i to pretežno radne i vojne namjene. Ubrzo je otvorena i tvornica vozila, Sungri, koja i danas posluje. Godišnje je proizvodila desetak tisuća vozila, a najpopularniji je bio kamion Sungri-58, klon ruskog GAZ-51. Od osobnih vozila svakako valja spomenuti Kaengsaeng 88, klon i u nas popularnog Mercedesa W201 (poznatiji kao MB 190), te Paektusan, kopiju legendarnog Mercedesa W123. 

 

 

S novim tisućljećem na scenu dolazi još jedna režimska tvornica. Pyeonghwa Motors nastaje u suradnji sa južnokorejskom tvrtkom, a danas u asortimanu ima preko 20 modela. Zahvaljujući ovoj kompaniji i danas se primjerice još uvijek proizvode Fiat Punto (sedan izvedba - Albea) i  Kia Sorento prve generacije, ili pak Ssangyiog Chairman baziran na Mercedesu W124.

 

 

Ostali modeli u ponudi su kopije kineskih modela, i to Brilliancea, Shuguanga, te FAW-a (VW). Sudeći po dostupnim brošurama svi modeli u ponudi usprkos inspirativnim imenima (Land of Korea) dostupni su isključivo u najslabijim izvedbama, nerijetko slabijim od 80 KS. Sasvim razumljivo s obzirom na uvjete – cijenu nafte i stanje prometnica. Cijena im se kreće od 10.000 do maksimalno 30.000 USD.

 

 

Uz ovog proizvođača koji godišnje proizvede oko 1.500 vozila posebno je zanimljivo da je jedini u cijeloj državi koja se smije reklamirati. Tvornica je smještena na obali u gradu Nanpo, a jedino predstavništvo i prodavaonica rezervnih dijelova je u glavnom gradu Pyongyangu. Pretpostavlja se kako je u glavnom gradu svaki peti automobil iz asortimana ovog proizvođača, dok je ostatak novonabavljenih stigao iz uvoza. 

 

 

Da, kažemo novonabavljenih, jer je u Sjevernoj Koreji potrošnja svedena na minimum. Postojeći automobili se paze i maze, pa s obzirom na nisku kupovnu moć, kompliciranost i samu restrikciju kupovine, nabavka bilo kakvog automobila vjerojatno odražava klasni skok obitelji. Ne ulazeći u politiku može se samo konstatirati kako je nevjerojatno koliko oldtimera u vrhunskom stanju postoji na korejskim prometnicama. 

 

 

Možda najbolji primjer za to je Volvo 144, bezvremenski model švedskog proizvođača, koji se često vidi na cestama glavnog grada. To što niti jedan nema metlice brisača ne znači da automobili nisu u mint stanju. Naime isti se teško nalaze, pa ih vlasnici čuvaju kući i montiraju po potrebi. U Pyongyangu rijetko kiši, a i u Sjevernoj Koreji se izgleda krade.

 

 

Ako se pitate otkud švedski klasik u Sjevernoj Koreji odgovor je vrlo zanimljiv. Tijekom 1970-tih Švedska je nastojala ući na sjevernokorejsko tržište. Tadašnji predsjednik, Kim Il-sung tako je od švedske vlade naručio 1.000 primjeraka Volva 144, a suradnju sa Europom produbio je narudžbom još 2.000 Rolex satova sa posvetom. No to je već neka druga priča, koju ćemo zaključiti činjenicom kako je Sjeverna Koreja automobile dobila 1974. godine. Kažemo dobila, jer isti nisu nikad plaćeni, pa se dug do danas s kamatama popeo na više od 300 milijuna eura. 

 

 

Priču možemo zaključiti da se, ako ne Sjeverna Koreja, onda bar Pyongyang mijenja. Sve je više automobila na prometnicama, luksuzni automobili više nisu apsolutna rijetkost, a i semafori postaju uobičajeni. No, još uvijek je to zemlja koju će svaki zaljubljenik u automobilsku povijest proglasiti rajem na zemlji. Uostalom, gdje se još može vidjeti da paralelno jedan uz drugoga voze Volvo 144, Mercedes W124, stari Cadillac, Volga i sveprisutni UAZ terenac. Najslikovitija usporedba bila bi da je njima zeleni UAZ ono što je nama talk bijeli Golf II.