Ilustracija: Index

SVI će vam reći kako je ‘prvih šest mjeseci najteže’, a onda će pričati kako im je sada najbolje ikad i kako se nikada na žele vratiti. Ono što vam nitko ne kaže je da šest mjeseci prokleto dugo vremena kada ste sami i živite samo u svojoj glavi. Općenito se ljudi ne vraćaju na taj početak jer misle da se tu nema što za reći - pripremiš dokumente, pripremiš ušteđevinu, pronađeš posao pa stan i skočiš. Proplivat ćeš, valjda. I zato svi koji tek dođu imaju taj lažni osjećaj da, ako riješiš sve te velike stvari, ove ostale dolaze same od sebe. I u jednu ruku dolaze. Ali upravo zbog pretjeranog uzbuđenja i stresa, i to vam može biti previše. 

Svi koji odlaze s djecom znaju da su uvjeti drugačiji nego za one koji ih nemaju. Kao studentu mi je bilo svejedno gdje je stan, dokle god sam dobro povezana. Ali život s djecom povlači hrpu uvjeta sa sobom - gdje je stan, je li preprometno, je li sigurno, imamo li igrališta, koliko daleko je od vrtića, gdje su trgovine, ima li nekakav sadržaj u široj okolici, koliko daleko je od posla itd., itd. A to su samo uvjeti s naše strane! I sami znate da nisu svi oduševljeni činjenicom da iznajmljuju ljudima s djecom. Pogotovo kada taj broj prijeđe, pa ono, broj jedan! Naravno, svi su jako pristojni i neće vam to nitko otvoreno reći, ali vrlo brzo shvatite da je negativan odgovor konačan. Ali opet, pronađe se način - te velike, osnovne stvari se riješe. Ove emotivne i intelektualne i ne tako lako.

Pripremiš se na nedostatak prijatelja, pripremiš se za strani jezik, oboružaš se društvenim mrežama i hrvatskim knjigama. Znaš da nije najpametnije, ali pretplatiš se i na Netflix - njemački se lakše uči uz tv, ali čovjeku ponekad trebaju Gilmoreice na engleskom za očuvanje mentalnog zdravlja. Ono na što se NE pripremiš je zapinjanje u osnovnoj komunikaciji - kao kada se zločesto dijete namjeri na tvoje na igralištu, a ti ne možeš ući u raspravu s njim jer ti fali vokabulara. Nikada se nisam osjećala kao veći debil. Ne pripremiš se na to da ta će biti perioda kada ti smeta ljubaznost stranaca da te upute u sve i pomognu ti - jer ne želiš pričati ni s kim i hoćeš se samo uvaliti u krevet i pokriti po glavi. Njihova spremnost da ti izađu u susret u teškim danima služi kao podsjetnik da si nesposoban i JOŠ se nisi prilagodio! Ne možeš se pripremiti na sve sitnice koje te zbunjuju i u tvojoj državi (a u njoj živiš vječno i perfektno barataš jezikom), a kamoli ovdje - koja sve prava imaš, što s vrtićem, što s porodiljnim, kako se bira liječnik. Svaki puta kada promijenimo stan, mijenjamo kompletnu okolinu jer različita naselja su gradovi za sebe! I onda imaš osjećaj kao da ideš opet ispočetka. 

Naravno da ništa od toga pojedinačno nije strašno. Ako pretpostavimo da čovjek nema ograničene intelektualne sposobnosti, sve se to riješi. Nekada od prve, nekada od pete. Ali čovjek isto tako zaboravlja da je prokleto naporno ako je sve odjednom. I onda to ‘sve odjednom’ traje i traje i traje. U takvim situacijama sam naučila da mi najviše paše prebaciti se u ulogu turista. Pokupim svoju M., provozamo se do centra i bauljamo. Šetamo, istražujemo, glupiramo se. Ne ispričavamo se nikome što pričamo na engleskom i puno se fotkamo. Tako napunimo baterije i pripremimo se na iduće dane ‘rada’. Rada na prilagođavanju. Mislim da je to najčešća zabluda: naučili smo biti u poznatoj okolini tako da smo zaboravili da je i privikavanje na okolinu, ustvari, posao. Nećete se prilagoditi i naučiti sami od sebe. Najlakše je upaliti Netflix na engleskom i chatati s frendovima iz Hrvatske. Ali tako će šestomjesečni period postati jednogodišnji, a onda možda i dvogodišnji.

Kao nova generacija hrvatskih iseljenika, ne želim se dovesti u situaciju da živim negdje dvadeset i pet godina i natucam njemački. Naravno da je prijatelje teško pronaći s trideset godina - teško bi bilo i u Hrvatskoj, a gdje neće ovdje! Ali nije nemoguće. Bitno je otvoriti se svemu i pokušati. Tko preživi, pričat će!