ZAGREBAČKO poglavarstvo desetljećima je muku mučilo da pomiri suprotstavljene interese građana i bludilišnih poslenika dok je taj biznis bio dopušten, a kao jedan od takvih pokušaja istraživači povijesti vide u donošenju "Bludilišnog pravilnika" 1899. godine.

Gradsko poglavarstvo Zagreba uspostavilo je organiziraniji nadzor nad prostitucijom "Bludilišnim pravilnikom" od 16. travnja 1899. godine i pokušalo riješiti konflikte između susjeda i vlasnika javnih kuća, piše u upravo objavljenom znanstvenom časopisu Povijesni prilozi.

Pravilnik je bio neizravan odgovor zahtjevima građana nakon što je Gradsko poglavarstvo odlučilo sve javne kuće u gradu premjestiti iz donjeg dijela Kožarske ulice na jednu lokaciju u gornji dio te ulice, pišu autorice Lucija Bobek i Ines Sabotič s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u članku koji je nastao u okviru istraživačkog projekta "Obitelj kroz povijest".

Nadsvođivanje potoka i prostor za bludilišta  

Zagreb, kao glavni grad Trojedne Kraljevine, sve se više razvijao i bio u punom kulturnom i gospodarskom razvoju, pa su i rasle potrebe građana. Godine 1900. imao je 61.002 stanovnika, od kojih je bilo 3312 vojnika, ističe se.  

Potok Medveščak, koji je tekao Ksaverskom dolinom, današnjom Medvedgradskom i Tkalčićevom, dugi niz stoljeća bio je granica Kaptola i Gradeca i trebao je zbog tog razvoja biti nadsvođen.

Na njemu je 1869. izgrađena tvornica kože koja je, zajedno s drugom industrijom, pokraj 19. stoljeća ekološki degradirala potok, pa se rješenje vidjelo u njegovu nadsvođivanju. S tim su nestali stari mlinovi, kupališta i manufakture. Trebalo je, također, za šest bludilišta, koja su se nalazila u donjem dijela Kožarske, pronaći nova mjesta.

Vlast ih je namjeravala preseliti u staru Petrovu kupelj, koja je stajala na mjestu današnjih brojeva 15 i 17 u Medvedgradskoj ulici, a nekoć Kožarska 69 čiji se vrt prostirao po brijegu sve do Mlinarske ceste 2, ističe se. Tvornica kože, današnja Medvedgradska 2, nalazila se u samoj blizini Petrove kupelji, a danas je ondje Gliptoteka HAZU.

Nadsvođivanjem potoka Medveščaka otvarao se novi prostor, kako se mislilo, dovoljno blizu i daleko od grada za bludilišne poslove, kažu autorice i dodaju da je to dovelo do napetih odnosa između građana, vlasnika javnih kuća te gradskih vlasti.

Vlasnica bludilišta Roza Aranjoš došla je u sukob sa susjedom obrtnikom Božidarom Jeanom, udaljenim pet kuća od bludilišta, koji, po vasnici, "neprestano speculira" na njezine djevojke da onemogući njihov posao, "jerbo danomice denuncira stražarima, premda lažno, da se djevojke pokazuju na hodniku…"

Rješenje u reglementaciji

Zagrebačko poglavarstvo dalo je prednost javnim kućama, svojevrsnoj gospodarskoj aktivnosti dopuštenoj zakonom. Reglementacijskim sustavom javne kuće bile su dio grada i trebale su dobiti svoje mjesto makar na periferiji.

Naime, u 19. stoljeću u Austro-Ugarskoj vlasti nisu zabranjivale prostituciju, nego su ju nastojale kontrolirati kroz tzv. reglementaciju, što je značilo da prostituciju nadzire mjesno redarstvo (policija). Postojala su još tri oblika pravne regulacije: abolicija, prohibicionizam i legalizacija (toleriranje).

Zagrebački Bludilišni pravilnik sastojao se od 31 članka i opisivao način poslovanja bludilišta te prava i obveze i vlasnica i bludnica. Pravilnik su imali i drugi gradovi Trojedne Kraljevine, poput Osijeka, Slavonskog Broda, Bjelovara i Križevaca, ali nisu nastali u isto vrijeme.

Pravilnici su donekle uvažali pritiske javnosti, pa će tako u "izdanju" iz 1911. stajati da javne kuće ne smiju biti blizu crkvi, škola i javnih zavoda. Uostalom, napominju autorice, blizu tih mjesta nisu smjele biti otvorene ni krčme.

No, zahtjevi građana, čini se, uvaženi su tek 1934., kada se promijenio zakon te je, ističu autorice, prostitucija zabranjena, odnosno iz reglementacijskoga sustava prešlo se u prohibicionizam.