U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1976. godine o televizijskim reklamama i što su o tome govorili tadašnji voditelji, novinari i urednici.

Ožujak 1976: Posljednjih tjedana svjedoci smo jedne nove manire u televizijskoj reklami. Na stranu oni redovni EPP spotovi od nekoliko minuta kojima je prošaran dnevni program, ali u emisijama Nedjeljom popodne TV Zagreba i TV Beograda, usred relativno ozbiljnih zbivanja, ili neposredno poslije ili prije kakvog intervjua s recimo čuvenim svjetskim sopranom, poznati voditelj u elegantnom odijelu, s autoritativnim naočarima, sasvim ozbiljno (?!) objavi milijunskom auditorijumu da je mesni doručak te i te firme zapravo najbolji doručak, ili da neki kikiriki pobjeđuje u kvaliteti svu ostalu braću u celofanskim vrećicama.

Mislite da je u pitanju kakva znanstvena ekspertiza prehrambenih artikala pa voditelj javlja rezultat? Ne, to ovaj ozbiljni čovjek, predodređen da mu gledatelj vjeruje svaku riječ, utjeruje televiziji u džep silni novac, koji su poduzeća platila da im se na ovaj način reklamiraju proizvodi.

A kad je riječ o ovakvoj reklami, poduzeća širom zemlje ne štede kesu, ne pitaju pošto je što. Njima je stalo da njihove proizvode javno degustira i javno se njima oduševi lično Petar Slovenski ili Vlado Levak, ugledni kazališni glumac i TV voditelj, odnosno također ugledni spiker i voditelj.

Stvar dosta neuobičajena. Ne samo sa stanovišta dobrog ukusa nego, bogme, i s obzirom na pozitivne zakonske propise.

Plati pa vozi

Domaća televizija zarađivala je od onih redovnih reklama, na koje smo svi navikli, 14 posto svojih prihoda. Sada, međutim, ta cifra ima izglede da se znatno uveća jer nova vrsta reklame košta, kako smo saznali, nekoliko puta više od uobičajene.

"Potražnja je četverostruko veća nego što možemo da odgovorimo na nju", kaže urednik zagrebačkog Popodneva Saša Zalepugin. -"Poduzeća se jagme da baš Vlado Levak reklamira njihove proizvode, što je razumljivo, jer ova reklama je mnogo upečatljivija i efikasnija."

Ide li ta "efikasnost" pomalo na štetu ugleda voditelja Vlade Levaka i Petra Slovenskog, koji su prinuđeni da meze pred kamerama, od kikirikija do livenih bombona i sokova, da hvale paštete i ostale "dobre zalogaje"?

"To je u principu neprijatno", kaže o tome Vlado Levak, voditelj i spiker TV Zagreb, čovjek koji čita i važne vesti na Dnevniku. "Malo je nezgodno da isti čovjek i vodi emisiju i reklamira namirnice i drugu robu. Ali, to je nužno zlo. Čovjek, uostalom, neke stvari radi s više, neke s manje radosti."

Manje-više isto misli i Perica Slovenski.

"Čovjek mora profesionalno da nadvlada stid u ovakvim slučajevima", veli on. "Priznajem, nije mi prijatno i zbog kazališne publike, ali posao je posao, reklama je nužno zlo u ovim emisijama."

Da je reklama neophodna slaže se i Saša Zalepugin, koji ipak priznaje da pomenuti način nije i najbolji.

"Pokušavamo da nađemo najbolji način za EPP u našim emisijama", kaže on. "Ovo sad nije u redu, ali što se tu može, reklama je neophodna. Poduzeća, međutim, baš traže da im Levak čita reklamu i to dobro plaćaju. Zasad je to vrijeme ograničeno na deset minuta u emisiji i ja se borim da se ne proširi. Te reklame, ne samo što odmažu voditeljima, već i ometaju ritam emisije, otupljuju njenu dinamiku. No tu se ništa ne može."

Zalepuginov kolega iz Beograda Mića Orlović smatra da ova vrsta reklame nije nimalo sramotna po voditelja.

"Bilo bi vrlo nezgodno da to radimo mi novinari, kojima novinarski kodeks to zabranjuje, ali što smeta voditeljima reklama?" kaže Orlović. "To se svuda u svijetu radi i to je normalno. Pa emisija se i financira većim dijelom od reklama. Jeste da reklame remete dramaturgiju emisije, ali moramo se pomiriti s tim, kao i svi u svetu. Zašto smo mi toliko osjetljivi na stvari koje su apsolutno normalne?"

To bi bila mišljenja eminentnih urednika i voditelja iz Zagreba i Beograda, a sada da pogledamo nešto što ne spada u domene ukusa, polemike i slično, već stoji na papiru jednostavno kao slovo zakona.

Zakon je zakon

Niko ne može da zabrani poznatim glumcima Žiki Milenkoviću, Bati Paskaljeviću, Radmilu Ćurčiću da se pojavljuju u EPP emisijama, niti pjevaču Ladu Leskovaru da se polunag šprica dezodoransom ispod pazuha, sve uz veselu pjesmicu.

Gledatelji su oguglali na Mlakarevo vrzmanje po kuhinji, zabadanje nosa u lonce i mljackanje mezeluka, na kratku ali upečatljivu rolu Nele Eržišnik u jednom toaletu... Oni pošteno rade svoj posao u emisiji koja je posebno obilježena znakom EPP, kao što je red.

I Slovenski i Levak, ne sumnjamo da pošteno obavljaju svoj posao, ali jesu li njihovi šefovi pomislili da njih dvojica, iako nisu novinari, u ovim emisijama obavljaju novinarski posao: intervjuiraju, javljaju vesti, vode razgovore s gostima...

Ako bi, na primjer, neke novine angažirale glumca, ili ekonomista, vatrogasca, da napiše jedan ozbiljan članak, a on u njemu reklamira i hvali karamele, ili neke "odlične" uloške za cipele, mogle bi se pravdati da autor nije novinar i ne podleže kodeksu.

Član 75. Zakona o javnom informiranju međutim glasi: "Svaka reklama, reklamni napis, reportaža i intervju s reklamnim sadržajem u novinama i na radio-difuznom programu moraju na vidan i jasan način biti označeni kao plaćeni oglasi."

Pitanje je, međutim, jesu li, i čime, uočljivo obilježene pomenute reklame?

Dok se naš list pripremao za štampu, u posljednjoj emisiji, 21. ožujka, ovakve reklame su obilježavane, doduše jedva vidljivim znakom EPP.

Je li to dobar znak da će u ovim emisijama reklame ipak biti izdvojene od redovnih zbivanja?

Napisao: D. Minić (RTV revija, 1976.)