"BILI su tu teatar (Griffith), poezija (Murnau), slikarstvo (Rossellini), ples (Eisenstein), muzika (Renoir). Iz toga je proistekao film. A film, to je Nicholas Ray", rekao je Jean-Luc Godard.

Citat je to koji može pokrenuti raspravu, ali koji prilično dobro oslikava što su generacije redatelja mislile o Nicholasu Rayu, istinskom autoru u svom ipak kratkom vijeku u Hollywoodu. Nije da nije bio cijenjen i u vrijeme stvaranja, ali nekako često sve padne u drugi plan kad se spomenu Buntovnik bez razloga ili hvatanje supruge Glorije Graham u krevetu s 13-godišnjim sinom, a toliko toga još ima u pozadini.

Proveo je adolescentski period na ulicama Chicaga u doba kad je Al Capone bio glavni u gradu, a problematično ponašanje uobičajen put za mlade, pa se u skladu s tim i ponašao. Kao srednjoškolac poznat po delinkvenciji i alkoholizmu mogao je lagano prokockati prirodne talente koje je imao. U tom periodu se posebno isticao nadarenošću za priče. Umalo nije završio srednju školu, zbog očajnih rezultata u nekoliko predmeta bio je 152. po ocjenama od 153 osobe koje su maturirale, no kasnije je malo okrenuo život i poslije još niza peripetija i avantura nekako je stigao do filmske industrije.

Bavio se problemima mladih

Debi je bio onaj pravi za svakog poletnog filmskog stvaratelja, a to je film o zaljubljenom paru u bijegu od zakona i, koliko god da se spominje ta tema, nije zgoreg opet reći da su i Gun crazy i Bonnie i Clyde i mnogi kasniji filmovi slične premise izašli nakon Rayevog Živjeli su noću. U tom filmu se autor možda više nego bilo koji sljedeći bez isprike zapravo stavlja na stranu dvoje mladih bjegunaca i predstavlja ih kao skoro pa junake iako su skloni kršenju zakona. Ray se često bavio problemima mladih (nije zaboravio da ih je i sam imao). Kada bi se trebala izdvojiti tema koja ga je najviše gurala ka stvaranju filmova i osvrtanju na nevolje u američkom društvu, onda bi to bila ta, ali popis je ipak dugačak.

Knock on any door i spomenuti Buntovnik primjeri su koji govore u prilog tome, a trademark kulta ličnosti Jamesa Deana je i film u kojem se također može vidjeti koliko je Ray obožavao boje i kako je znao iskoristiti tehnike koje nisu bile ni tako nove i koje mnogima nisu bile ni potrebne. On je, u vrijeme kad se biralo između boje i crno-bijelog, znao naći jake razloge da nekim djelima podari boju. Malo koji vestern izgleda raskošnije, a brutalnije od njegovog Johnnyja Gitare, Party girl je sigurno drugi najbolji noir u boji iz 1958. godine (prvi je Vertigo, dakako), a Masonovo ludilo u Bigger than life i preteča Jacka Torrancea koju je izveo vjerojatno bi patili da se odlučio na crno-bijelo.

Film koji zbog toga nije patio je Na usamljenom mjestu, subjektivno možda i najbolji film Nicholasa Raya. On sam ga je doživljavao osobno, čak ga je i Humphrey Bogart tako vidio, a u njemu je Bogie ostvario ulogu poslije koje nema mjesta raspravama je li bio više zvijezda ili glumac; sa sigurnošću se potvrđuje njegov doprinos i u zvjezdanim i u glumačkim vodama. Žestoko cinično, turobno, tmurno i na momente duhovito, Na usamljenom mjestu je djelo u koje mogu stati karijere i glumca i redatelja, djelo kojim može završiti svaka filmska večer posvećena jednom od njih dvojice. Kao što je od stare kajle Jamesa Masona poslije izvukao sumanut performans, tako je i od Bogarta iscrpio sav znoj koji je imao. Zaključak se sam nameće: Ray je jednako dobro znao raditi i s klincima i s etabliranim imenima.

Dvije godine živio u Jugoslaviji

Sve navedeno se odigralo od kraja četrdesetih do kraja pedesetih, a poslije je Ray totalno marginaliziran s holivudskih staza u svakom smislu. Period od 1963. do 1965. je čak proveo živeći u Jugoslaviji, točnije u Beogradu, gdje je promijenio par hotela i, nažalost, nije ništa stigao snimiti. Kasnije se vratio doma, malo predavao, malo još nešto radio iza kamere, pomagao i Dennisu Hopperu na Posljednjem filmu. Dennis je, naravno, jedan od njegovih redateljskih sljedbenika iako su imali probleme tijekom snimanja Buntovnika bez razloga, kad je Hopper počinjao i glumačku karijeru. Među ostalim poznatim imenima na koja je utjecao nalaze se François Truffaut, spomenuti Godard i ostali novovalnici, pa Wim Wenders, Martin Scorsese, Curtis Hanson i mnogi drugi.

Umro je 1979. i ostavio iza sebe filmove i za kolege obožavatelje i za "običnu raju", pa ga jednako moraju voljeti i jedni i drugi. Veliki Nicholas Ray.