Foto: Facebook

EMILY DEBRAYDA PHILLIPS iz Jacksonvillea na Floridi nekoliko dana prije svoje smrti napisala je duhovitu osmrtnicu samoj sebi. Emily je oboljela od raka, a preminula je 25. ožujka u dobi od 69 godina, samo 29 dana nakon što joj je dijagnosticiran rak gušterače, piše Daily Mail. Ova majka dvoje djece u osmrtnici je opisala svoje djetinjstvo, početak učiteljske karijere, brak s "čovjekom njenih snova" Charliejem Phillipsom i rođenje svoje djece Bonnie i Scotta, začinivši je s duhovitim anegdotama koje su obilježile njen život. Njenu osmrtnicu donosimo vam u cijelosti.

Teško mi je priznati, ali izgleda da sam umrla. Svi su mi rekli da će se to dogoditi jednog dana, a to nije bilo nešto što želim čuti, a kamoli doživjeti. Ponovno stvari nisu išle kako ja želim! To je priča mog života...

A kad smo već kod te teme (priče mog života)... 9. veljače 1946. moji roditelji i starija sestra proslavili su moje rođenje i ja sam predstavljena kao Emily DeBrayda Fisher, kći Clydea i Mary Fisher iz Hazelwooda. Ne mogu vjerovati da se to dogodilo u prvoj polovici prošlog stoljeća, no postoje zapisi u općini koji potvrđuju tu tvrdnju. Samo dvije godine kasnije, kad se rodila još jedna djevojčica, postala sam poznata kao srednja kći zloglasnih djevojaka Fisher, a svijet se zauvijek promijenio.

Dok sam bila dijete išla sam u osnovnu školu u Hazelwoodu, u kojoj su mi učiteljice poput gospođa McCracken, Davis i Moody usadile želju koja me na kraju dovela do toga da postanem učiteljica. Ponosno sam započela učiteljsku karijeru u istoj školi u siječnju 1968. i otada sam podučavala djecu u školama u susjednim državama, Virginiji, Georgiji i Floridi, gdje sam otišla u mirovinu 25 godina kasnije.

Toliko stvari u mom se životu u trenutku u kojem su se dogodile činilo nevažnima, no postale su mnogo važnijima kako sam postajala starijom. Uspomene koje nosim sa sobom su toliko dragocjene i imaju mnogo veću vrijednost od srebra i zlata u kutiji s nakitom.

Uspomene.... Gdje da počnem? Pa, sjećam se majke koja nosi pregaču, tate kako zove na ples, sjećam se starije sestre kako me gura s tricikla na prilaz, sjećam se mlađe sestre kako izlazi iz kuće, sjećam se bake Nonnie koja je šivala nevjerojatne haljine za mene, sjećam se bake Mamateate kako zavrće vrat kokošima da imamo večeru u nedjelju. Sjećam se da sam bila mladenka u igri u prvom razredu i izvođenja točaka u izviđačima u petom razredu. Sjećam se rezanja pupoljaka još mokrih od rose kako bih ih nosila u školu u proljetnim jutrima, sjećam se mirisa tek pokošene trave. Sjećam se uzbuđenja dok sam vodila školski bend niz ulicu u New Orleansu za karnevala (bila sam glavna mažoretkinja). Sjećam se predstavljanja Waynesvillea na natjecanju za miss Sjeverne Karoline i okretanja palice uz pjesmu "Dixie". Nije se moglo drugačije.

Udala sam se za muškarca iz snova (visokog, tamnog i zgodnog) 16. prosinca 1967. i od tog dana bila sam ponosna što sam supruga Charlieja Phillipsa i velika diva svega u domaćinstvu. Naš plan je bio da imamo dvoje djece, curicu i dečka. Neobjašnjivo smo bili uspješni u tome te smo blagoslovljeni našom kćeri Bonnie i sinom Scottom. Gledati kako odrastaju u ono što trebaju postati donijelo je nevjerojatan smisao našim životima.

Ovo je pravi trenutak za neke isprike.

Ispričavam se što sam tjerala Bonnie da nosi ružne traperice kad je bila mala i ispričavam se Scottu što je nosio crvene košulje u vrtiću. Očito im je zbog tih stvari bilo neugodno, no uspjeli su se izdići iznad srama i postati uspješne odrasle osobe. Također bih se ispričala Mary Ann što sam joj poderala papirnate lutkice i Betsy što sam hodala s dečkom koji se njoj sviđao.

Kad sam pomislila da sam prestara da opet zaljubim, postala sam baka i mojih pet unuka anđela ukralo mi je srce, ali i većinu novca.

Sydney Elizabeth, Jacob McKay i Emma Grace (svi Uprightovi) obogatili su moj život više nego što se može opisati. Sydneyino "još jedan, više nijedan" kad traži kekse, Jake koji kaže da je bio "bolestan kao mačka" kad kažem da je netko "bolestan kao pas" i Emma koja je sama odrezala svoju dugu kosu i obrijala jednu obrvu...to su neke od mojih najdražih stvari. To su blaga koja se ne mogu zamijeniti i ići će sa mnom kamo god da me put nanese.

Uvijek sam tvrdila da me moja najveća blaga zovu Nana. To nije istina. Najmlađi unuci anđeli, William Fisher Phillips i Charlie Jackson Phillips, zovu me Nana Banana (hvala Chris i Scott što imate tako lukavu djecu). Njih dvoje tvrde da ih uvijek ulovim kad dođem u posjet, a s obzirom da sam tako uspješna, uvijek ih lovim (držim svjetski rekord u lovici, to je titula koju nosim s ponosom).

Kad smo kod titula, imala sam ih nekoliko tijekom života. Bila sam poslušna kći, energična tinejdžerka, studentica s pohvalama, supruga koja je voljela, majka koja tješi, predana učiteljica, iskrena i vjerna prijateljica i baka koja je razmazila unuke. Ako mi ne vjerujete, samo me pitajte. Ne, čekajte, čini mi se da je prekasno za pitanja. Žao mi je.

I tako, rodila sam se, trepnula i bilo je gotovo. Nema zgrada koje nose moje ime, nema spomenika podignutih u moju čast.

Ali imala sam priliku upoznati i voljeti svakog mog prijatelja i člana obitelji. Može li osoba biti više blagoslovljena?

Dakle, na kraju, upamtite... dajte sve od sebe, slijedite svoju strijelu i napravite nešto nevjerojatno od svog života. I nikad se se nemojte prestati smijati.

Ako želite, možete me potražiti u zalascima sunca ili u prvim proljetnim narcisima ili u lepršanju leptira. Znajte da ću biti tu u nekom obliku. To će vjerojatno utješiti neke, a druge uplašiti, ali znate mene...to je ono što uvijek činim.

Ostavljam vas s ovim... Nemojte plakati jer me nema, umjesto toga budite sretni jer sam bila tu (a možete i malo zaplakati. Na kraju krajeva, umrla sam).

Danas sam sretna i plešem. Vjerojatno gola.

Volim vas zauvijek.