Ilustracija: Index

BILA nam je prosvjetna inspekcija. Sad pred kraj nastave. Uuuuuu. Nitko mi nije morao reći, shvatila sam čim sam ušla u školu. Kad vidiš našu tajnicu da poput Eustahija Brzića juri na relaciji kabinet - toalet, sve ti je jasno. To je žena koja je inače toliko smirena da ju iz takta ne može izbaciti ni pokušaj tumačenja kolektivnog ugovora. Ili još gora verzija...ravnateljičino tumačenje kolektivnog ugovora. No, kada dođe prosvjetni inspektor, uhvati ju neopisiva panika. Jednostavno se uplaši i to se vidi. Vidi se i da prosvjetnom inspektoru godi njezin strah. Uživa dok mu ona drhtavim glasom izražava dobrodošlicu i pokušava smisliti neku zgodnu temu za razgovor dok ga vodi prema ravnateljičinom uredu.  

Smežurani Mirko Fodor

A prosvjetni inspektor...ovaj koji nam obično dolazi podsjeća na Mirka Fodora. Ali, kako da to najbolje objasnim, kao da se Mirko Fodor skupio u pranju. Opro' se na 90, a smije samo na 30. Meni je Mirko ok i uopće ovdje ne ulazim u analizu toga koliko je zgodan, ali njegova smežurana verzija to definitivno nije. No, naša ravnateljica zato je. Ona je žena koju smežurana verzija Mirka u normalnim okolnostima nikada ne bi mogla imati. E sad... ne znam što se događa kada se ravnateljica nađe s njim unutar četiri zida, ali svašta se može pretpostaviti. Ne želim ni pomisliti da mu je malo nabacila sisu ispred smežurane face, kako bi neka opažanja ispustio iz zapisnika. Ili je možda državni službenik, ne dao Bog, podložan mitu.

Naime, naše su škole prave male tvornice čudesa. Inventari su znali nestajati preko noći, pokloni za nadarene učenike nerijetko nisu završavali u njihovim rukama, a sredstva dobivena za projekte nisu korištena za tu svrhu. A humanitarne akcije? Ako pod humanitarnom akcijom podrazumijevate skupljanje para za "nekoga", onda su škole svakako imale nekoliko takvih humanitarnih akcija. Nikoga ja ne optužujem, samo postavljam teoriju da se u školama događaju čuda.

Kako to znam? Neke od čudesa sam spoznala vlastitim opažanjem, ali većinu su mi ispričali kolege na gotovo svakom mjestu na kojem sam radila. Čast iznimkama.

Bilo kako bilo, nikome nije jasno kako to da se nalazi inspektora redovito svode na to da se treba unositi više ocjena ili na to da nismo ispunili planiran broj roditeljskih sastanaka. Istina, znaju ponekad srušiti neki natječaj, poništiti pedagošku mjeru, ali nikada ništa o upravljanju sredstvima škole.

Škola kao država u malom

Kako država ne bi nakon ove kolumne usmjerila sve svoje raspoložive resurse u osnovne škole umjesto da prati trag krijumčara, moram biti poštena i reći da stvar nije samo u školama. Ali, u pravilu se radi o ustanovama i njihovim čelnicima. Zaboga, svi znamo gdje živimo.

Ponašaju li se baš svi ljudi na nekoj poziciji moći u ustanovi jednako? Čak i kada se radi o globalno beznačajnoj funkciji poput one ravnatelja škole. Posustanu li pred sveopćim ozračjem grabeža prije ili kasnije, čak i ako su na početku imali "časne namjere"? Jer škola je kao država u malom i svi su njeni problemi vidljivi najbolje u takvoj mikro zajednici.

Vjerujem da su mnogi ravnatelji u početku imali najbolje namjere. Biti bolji od svojih prethodnika, učiniti nešto više za svoju školu.

Takvi idealisti su vjerojatno nakon prvog mandata udarili u nekoliko zidova i odlučili reći svima "Laku noć, svirači". Jer se ne žele boriti protiv vjetrenjača, ne žele se ponižavati pred budalama.

Walter White Prosvjetne inspekcije? Malo sutra.

Svi smo gledali "Breaking Bad". I Walter White je na početku imao časne namjere, ako ih promatramo sa stajališta da cilj opravdava sredstvo. Svi ljudi koji imaju obitelj mogli su se poistovjetiti s njim. Razumjeti zašto je krenuo tim putem, barem načelno. No, vlastiti ego i osjećaj moći koju je okusio, u kratko su ga vrijeme od na smrt osuđenog samozatajnog profesora kemije, koji je jedino htio osigurati budućnost za svoju obitelj, odmetnuli u lika koji opskrbljuje čitave države metamfetaminom i likvidira sve koji mu se u tom naumu, nađu na putu.

Usporedba je malo drastična, ali najbolje opisuje kako moć djeluje na nas i kako ne možemo stati kad ju okusimo.

Moja ravnateljica je opaka ženska. Ni ona ne bira sredstva kada si zacrta cilj. Njoj se jednostavno više nije dalo raditi (s djecom), pa je učinila jedino što je u ovoj državi logično u tom  trenutku – odlučila je vladati.  
 
Naravno da ne znam kojim se svim sredstvima služila kako bi došla na vlast, ali nekako ne sumnjam da je kadra učiniti svakakve stvari da bi se na njoj zadržala. Tako da joj minorna zapreka poput prosvjetnog inspektora koji njuška po papirima, uopće nije razlog za brigu. Sredit će ona njega, na ovaj ili onaj način.

Možda smežurani Mirko misli da je jako moćan. Možda misli da je Walter White Prosvjetne inspekcije. Onaj čije se ime ne izgovara. Strah i trepet u školskim krugovima. Istina, ima moć nad probavnim traktom naše tajnice, ali to je u pravilu sve.

Jer smežuranog Mirka moja ravnateljica pojede za doručak.