Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

VIJEST o pomahnitalim ženama koje su poput horde zombija iz filma "World War Z" preplavile trgovinu manijakalno se otimajući za krpice s potpisom, šokirala je Hrvatsku više od bilo čega što su proteklih tjedana imali prilike vidjeti (a vidjeli su štošta). 

Prosječni Hrvat koji je o ovoj bolesti donedavno samo čitao, s užasom na licu sjedio je ispred računala, tupo buljio u ekran i monotono ponavljao: "Koja je ovo pička materina?".

Kad smijeh utihne

Facebook se osuo statusima preplašenih ljudi koji su od svojih prijatelja panično pokušavali doznati što se to dovraga događa i kako je shopping ludilo zahvatio ove krajeve.

Krajeve u kojima živi malo, ali ponosno pleme domorodaca koji uzdignutih glava, unatoč svim nedaćama, u svakom trenutku mogu svima bez zadrške sasuti u brk: "To mogu samo glupi Ameri. Glupi, glupi Ameri".

Nismo uvijek imali poslove, plaćene račune ili snažnu volju za životom, ali u svakom smo se trenutku mogli osloniti na ideju da negdje u bijelom svijetu postoje "glupi Ameri" koji rade glupe stvari i od kojih smo iz nekog nepoznatog razloga bolji.  

Upravo smo se zbog te ideje isprva pokušali utješiti uvjeravajući se da sve nije onako kako se čini: "Ovo mora biti namješteno. Pogledajte ovu curu kako ide direktno na ovaj kaput. Ma to je sve plaćena reklama. Svakoj su dali po 50 kuna. Ma ne može biti. Možda je montaža. Ha ha! Gluposti... Ha ha! Ha ha? Ha?". No, tada smo vidjeli prizore iz drugih svjetskih gradova i postalo je jasno da je Sila gluposti snažna u ovim mladim Padawanima.

A onda...

Smijeh je utihnuo...

Naša intelektualna superiornost iznenada je nestala, a mnogima je kroz glavu proletjela uznemirujuća misao da su Hrvati možda podjednako glupi kao i Ameri samo što u toj gluposti, baš kao i u svemu ostalom, kasnimo otprilike deset godina i nismo imali prilike pošteno se iskazati.

Da je bilo para i mogućnosti, još bi 2005. imali Crni petak, dan na koji bismo sramotili ljudski rod i sustavno zatirali nadu u bolje sutra gazeći brata čovjeka zbog ručne kosilice na sniženju.

Grimizno slovo

Ideja da su ljudi u stanju gaziti jedni preko drugih kako bi se dočepali nekog proizvoda u najmanju je ruku zastrašujuća, a još više plaši podatak da se radi o nečem što ne spada u kategoriju nužnih stvari.

Ne radi se o vodi, hrani ili lijekovima već Balmainu - nečem za što prije ovog cirkusa možda niste ni znali i nešto što će do kraja naših života (u redu, ne pretjerujmo, barem do kraja godine) biti sinonim za "ono za čim su svi oni tužni ljudi pomamili".

Da stvar bude tužnija, radi se o sranju s kojim se nakon svega ovog ne možete ni pošteno pokurčiti. Morat ćete potražiti osobu koja je odjevena isto kao i vi (što očito neće biti preteško) jer kažete li nekome da se radi o Balmainu, taj netko će zbrojiti dva i dva i doći do zaključka da su ovog puta knjigu prisiljeni suditi prema koricama jer radi se o koricama knjige "Kako sam odlučila sudjelovati u velikom stampedu i oduzela Hrvatima pravo da Amere nazivaju glupanima".

A to smo jako voljeli. Tim više jer je cijela ova priča sa psihopatskim shoppingom bila jedna od posljednjih slamki za koju smo se mogli uhvatiti. Preuzeli smo većinu govana, a ostale su nam još samo sulude rasprave da je više oružja jedini lijek za pucnjave u školama i ona muda na autima.  

Vaš Balmain dolazi sa stigmom. Grimiznim slovom "B" - "B" kao "Bilo je lijepo Amere nazivati glupanima, ali i to ste sjebali".

Možemo mi i gluplje

A onda se dogodilo nešto što je odagnalo naše sumnje. Nešto što nas je podsjetilo da se i inače okupljamo, ponekad i u daleko većem broju, zbog gluposti od kojih imamo manje koristi nego od Balmaina ili bilo koje druge krpice. 

Naime, desetak kilometara dalje održalo se prvenstvo u uzaludnosti koje je u drugi plan gurnulo sve one žene koje su nestrpljivo stajale pred trgovinom ne bi li postale prve koje će kupiti uniformu sezone kako bi prije drugih izgledale poput mnogih drugih.

Uglavnom, organizacija modnih tradicionalista koji stil nisu promijenili od ranih devedesetih (i na to su ponosni), okupila je 20 tisuća zaljubljenika u lude devedesete i održala veliki spektakl u Areni kako bi 2015., između ostalog, masovno izviždali Tita i proslavili ulazak u bolje sutra s ljudima koji su nakon 25 godina napornog rada napokon uspjeli uvjeriti javnost da biti zločinačka organizacija nije nužno politički hendikep. 

Ako je višesatna jagma pred ulazom trgovinu "zabrinjavajući prikaz mentaliteta krda", spektakl iz Arene trebao bi vam osjetno podići kriterije i pripremiti vas za "crnu nedjelju".

Prosječni Hrvat koji je o ovoj bolesti predugo čitao, ali mu ni danas nije jasna, s užasom na licu sjedio je ispred računala, tupo buljio u ekran i monotono ponavljao: "A koja je ovo pička materina?"