Dvadeset i kusur minuta odigranih sinoć, zbilja nisu imale smisla. Lopta nije mogla odskakati niti se gibati kroz dio terena na kojem se igra i stvara, pa je odgoda bila neophodna. Dapače, 20 izgubljenih minuta moglo je teško naštetiti Hrvatskoj i ostaje upitno zašto se kapetan Modrić i izbornik Čačić nisu usuglasili oko uvjeta prije utakmice, pa je vijećanje za vrijeme prekida potrajalo dobrih 20 minuta. Da je Kosovo još malo izdržalo, nepostojanje sinkroniciteta moglo je koštati puta u Rusiju.

 

 

Nije više nikakva novost da većina hrvatskih suparnika vidi kako je meki trbuh Vatrenih na lijevom boku. Bilo je tako, više ili manje, još od prvog Bilićevog mandata naovamo. Problem nije samo nedostatak kvalitetnijeg lijevog beka, već nedisciplinirana igra Perišića. Iako se on dobrim dijelom može opravdati, s obzirom na to da je glavni napadački arsenal ove ekipe, to istovremeno ostavlja Pivarića u velikim defenzivnim problemima, kada na širokom prostoru mora čuvati igrača u situaciji 1 na 1. Bolja kontrola tog koridora, i branjenje prostora ispred Pivarića, osnovni je obrambeni problem Hrvatske. Uzmemo li u obzir Modrićevu ulogu u kreaciji napada, ostaje nejasno zašto se drugi vezni igrač pri gradnji napada ne približi toj strani kako bi dao Pivariću zaštitu u slučaju da ode naprijed, već svojevoljno šeće na kojem god dijelu terena to želi. Kosovo je pročitalo taj problem, ali kvalitativna razlika je i dalje prevelika da ga ne bi mogli iskoristiti tek slučajno.

 

 

 

Stari nogometni aksiom, kojeg su usvojili svi najveći umovi ove igre, a prvi put se u Hrvatskoj citira kao zaključak Luke Kaliterne, osnovni je postulat igre. Igrači bez lopte diktiraju igru jer oni svojom kretnjom „miču“ suparnika po terenu, otvaraju prostor za napad i nude igraču na lopte opcije u igri. U Hrvatskoj je to u pravilu sasvim suprotno – Modrić primi loptu od obrane, okrene se prema golu i drži je po 10 sekundi u svojim nogama dok svi ostali u mjestu čekaju da izmisli nešto što će taj napad pokrenuti. To su situacije u kojima i Perišić i Brozović ulaze u sredinu, gdje se mogu uloviti za ruke s Rakitićem i Mandžukićem, pa centrala terena ostaje totalno blokirana. I dok je to za Brozovića sasvim opravdano jer povlači za sobom igrača, što otvara prostor Vrsaljku iz drugog plana, Perišić takvom kretnjom gubi sve ono u čemu je najbolji, a to je igra 1 na 1 i završnica.

 

 

Takva postavka, bez mogućnosti za progres napada glavni je razlog zašto je Hrvatskoj i dalje najveće oružje centaršut s velikih udaljenosti. Što, na kraju krajeva, nije nelegitimna strategija, ali je li ona zbilja optimalna za ekipu u kojoj imate Modrića, Badelja, Kovačića, Rakitića, Perišića, Pjacu ili Kramarića? Da je Modrić danas bio malo slabije raspoložen, ovo bi bilo nešto najbliže partiji stolnog nogometa sa živim ljudima što postoji na svijetu.

 

 

Hrvatska. To je odgovor na pitanje „Što je s Rakitićem?“. Koliko puta će se još gurnuti ispodprosječno brzog i okretnog igrača u dio terena gdje prostora ima najmanje, i svi drugi stavljaju hitronoge i agilne ofenzivce? Rakitić je sjajan igrač kada igra licem prema golu, koji ima širok raspon dodavanja i izvanredne obrambene navike. Sve se to gubi na poziciji na kojoj ga izbornik uporno drži, i zato već dulje vremena izgleda kao najslabija karika ove reprezentacije. Dojam je da Čačić ne traži prave igrače i pripadajuće im uloge, već pošalje na teren ono što je najjače na papiru, kako bi se u slučaju kiksa odgovornost svalila na „nezalaganje“, a ne na krajnje nerazumne taktičke odluke. Jer drugačiji rezon postavljanja Rakitića na poziciju gdje daje najmanje, i Mandžukića bez obzira na suparnika i tijek igre, jako je teško pronaći.

 

 

 

Prije malo više od godinu dana Hrvatska je pod Čačićevim vodstvom igrala stvarno izvrstan nogomet na Euru u Francuskoj. Da je bilo malo više sreće i koncentracije, možda bi ostvarili bolji rezultat i od '98. Otad je reprezentacija odigrala 12 utakmica i nije ništa bolja, dapače. Provlačenje uz strahovito iritantnu mantru kako se „samo rezultat pamti“, nije odraz samo neispravne sportske kulture, nego i krajnjeg nepoznavanja igre. Jer ako se „samo rezultat pamti“, kada se kreira igra za velika natjecanja? U dva tjedna priprema u nekom kampu u Rusiji? Čačić i godinu dana nakon Portugala ima problema s lijevim bekom, Rakitićem, Mandžukićem, izborom desnog krila i presingom. I uporno ne poduzima ništa da riješi barem dio tih problema. Hrvatskoj na ruku ide, paradoksalno, zbilja neugodna skupina. Tako se može očekivati da će i Ukrajina i Island gubiti bodove protiv „trećih“ i „četvrtih“ reprezentacija, a u takvom omjeru snaga značajnu prednost ima ona koja je bodovno najbolja. Hoće li se u Rusiji, pod uvjetom da se tamo Hrvatska plasira, svekolika javnost opet čuditi kako to da se ispada rano s turnira, zaboravljajući razno-razna Kosova iz kojih se pamti – samo rezultat?