Foto: Guliver Image/Getty images

KADA govorimo o najnesretnijim finalistima Lige prvaka, mnogi će ih nazvati i luzerima, iako je upitno može li se viceprvak Europe uopće okarakterizirati tako, mnogi će se odmah prisjetiti madridskog Atletica, koji je u svojoj povijesti tri puta sudjelovao u završnici najcjenjenijeg klupskog natjecanja svijeta i sva tri puta izgubio. Što je najgore, svaki put bili su praktički na korak od naslova, a onda bi u posljednji trenutak nešto krenulo naopako. Sve je počelo davne 1974. godine, kad su na Heyselu snage odmjerili s minhenskih Bayernom. Nakon 90 minuta bez golova, utakmica je otišla u produžetke, da bi Atletico na krilima Aragonesa poveo u 114. minuti.

Prokletstvo Bele Gutmana i opetovana Atleticova nesreća

Igrom slučaja, Schwarzenbach je izjednačio u 120. i utakmica se morala ponoviti. Dva dana kasnije Bayern je potukao demoralizirane Španjolce s čak 4:0. za prvi europski naslov i početak trogodišnje dominacije Starim kontinentom. Dugih 40 godina Atletico je čekao na novo finale, a dočekao ga je 2014. na lisabonskom Luzu. I kao za inat, opet je poveo 1:0 i vodio do pred sam kraj susreta, kad je Sergio Ramos izjednačio u sudačkoj nadoknadi. U produžecima se momčad Vincente Calderona opet raspala, što je Real iskoristio utrpavši im još tri gola. I u posljednjem finalu, prošle godine na San Siru, nije moglo proći bez drame. Atletico je ispao nakon izvođenja kaznenih udaraca.

Još jedan klub iznimno je nesretan kada su finala Lige, odnosno Kupa prvaka u pitanju. Naravno riječ je o portugalskoj Benfici, čiji su nogometaši uz dva naslova, čak pet puta pognutih glava morali napuštati teren. Međutim, Benfica je nešto drugačiji primjer, s obzirom na to da je većinu finala igrala tijekom šezdesetih godina pod vodstvom jednog od najboljih igrača svih vremena - slavnog Eusebija. Samo se još dvaput Benfica uspjela uključiti u borbu za tron Europe, krajem osamdesetih godina, međutim jedom je bolji bio nizozemski PSV, a drugi Milan, no mnogi to opravdavaju slavnim prokletstvom Bele Gutmana, čiji je grob svojedobno i sam Eusebio pohodio kako bi zatražio njegov oprost.

Juventus je najluzerskiji finalist Lige prvaka: Izgubili su čak šest puta

No da ne odemo predaleko, ni Atletico ni Benfica nisu najveći luzeri završnice Lige prvaka, već je to aktualni finalist Juventus. Stara Dama do sada je osvojila dva naslova prvaka Starog kontinenta. Prvi 1985. godine, kad su na Heyselu golom Platinija svladali Liverpool u onoj tragičnoj utakmici kada je poginulo 39 gledatelja, a drugi 1996. kad su na rimskom Olimpicu bolji bili od Ajaxa nakon izvođenja kaznenih udaraca. Od tada je prošlo više od dva desetljeća, a Juventus je do dana današnjeg ostao posljednji klub koji je nastupio u tri finala Lige prvaka uzastopce.

Uz dva naslova, Juventus ima čak šest poraza u finalima, čime je apsolutni rekorder ovoga natjecanja, a uz Valenciju jedini je klub LP koji je izgubio dva finala u nizu. No krenimo redom i prisjetimo se kako su izgledala ta mitska finala u kojima su Torinezi stekli status luzerskog kluba. Dakle, prvo finale Lige prvaka Juventus je izgubio davne 1973, a kako je iz današnje perspektive smiješno to natjecanje bilo, govori podatak da su do završnice izbacili mađarski Ujpešt i Derby County. U finalu su se suprotstavili Kopljanicima, koji su imali mnogo teži put u vidu minhenskog Bayerna i madridskog Reala.

Sve je počelo davne `73 na beogradskoj Marakani

Na stadionu Crvene Zvezde u Beogradu, pod arbitražom jugoslavenskog suca Milivoja Golubovića, Ajax je slavio s 1:0 golom Repa i tako otpočeo svojevrsnog prokletstvo Stare Dame, kojeg su ovi uspjeli skinuti samo dvaput, jednom u spomenutoj Heyselskoj tragediji, a drugi put na penale i to baš protiv Ajaxa. 11 godina nakon beogradskog finala, gledali smo gotovo identičnu sliku, s tim da je ovaj put protivnik Stare Dame bio njemački Hamburg. Kao i u beogradskom dvoboju protiv Ajaxa, Juventus je primio gol u početnim minutama, preciznije u osmoj, a do kraja dvoboja na olimpijskom stadion u Ateni nije uspio zabiti.

Posebno je to čudno kada se uzme u obzir da je trener Trapattoni u to vrijeme imao ofenzivno vjerojatno najbolju momčad svijeta, predvođenu Platinijem, Boniekom, Rossijem, Tardellijem i Scireom. Kad spomenutima još pridodamo Zoffa i Gentilea, jasno je da se radilo o istinskoj mega momčadi koju je na kraju srušio Felix Magath. Nakon dva spomenuta naslova 1985. i 1996. Juventus se već sljedeće godine vratio gubitničkim navikama. Na prepunom olimpijskom stadionu u Münchenu dočekala ih je Borussija iz Dortmunda, predvođena Sammerom, Mollerom, Riedlom i Chapuisatom.

1997. protiv Borussije, Juventus nikad nije bio veći favorit

S druge strane stajali su, između ostalih, Peruzzi, Ferrara, Montero, Deschamps, Di Livio, Zidane Vieri, ali i Alen Bokšić. Iako su bili strašno veliki favoriti, Talijani su se od obrane naslova praktički oprostili već nakon 35 minuta, kad su golovima Riedlea gubili 2:0. Del Piero je u 65. smanjio na 2:1 da bi konačni rezultat postavio mladi Lars Ricken. Ništa bolje nije bilo ni sljedeće sezone. Juventus se opet dovukao do finala, a tamo ih je dočekao strašni madridski Real s Mijatovićem, Šukerom Raulom, Seedorfom, Robertom Carlosom i drugima.

Pretpostavljate, opet je Juventus izgubio s minimalnih 1:0, no ovaj put gol nije postignut u uvodnom dijelu susreta, već dvadesetak minuta prije kraja. Riječ je o zgoditku Predraga Mijatovića, koji je po svemu sudeći ostao u zaleđu kada je Roberto Carlos poslao jednu prizemnu loptu s lijeve strane u srce kaznenog prostora. Pet godina čekala je Stara Dama priliku da opet zaigra u finalu, a onda smo 2003. godine bili svjedoci vjerojatno najdosadnije završnice ovog natjecanja u povijesti. U klasičnom tvrdom talijanskom derbiju Milana i Juventusa, slavili su Rossoneri boljim izvođenjem kaznenih udaraca i to nakon što nijedna momčad nije uspjela zabiti gol u 120. minuta.

Svaki put kad je u momčadi Stare dame igrao Hrvat, Juventini su izgubili finale

Interesantno je kako je u momčadi iz Torina igrao Igor Tudor, koji je drugi Hrvat nakon Bokšića koji s Juventusom nije uspio uzeti titulu. Tragičari su bili Trezeguet, Zalayeta i Urugvajac Paolo Montero. Tako dolazimo do posljednjeg finala 2015. godine u kojem, barem po prikazanom na terenu, nisu imali šanse. Suparnik u Berlinu bila je Barcelona i naravno, opet su Talijani primili gol na samom startu. Zabio je Ivan Rakitić u četvrtoj minuti. U 56. je Morata privremeno izjednačio, da bi golovima Suareza i Neymara u nastavku poluvremena Barcelona sasvim preokrenula susret i tako se okitila petim naslovom prvaka u povijesti.

Zašto uopće sve ovo pišemo? Zato što će se s druge strane Juventusu u subotu naći najtrofejniji klub Lige prvaka, koji je od 14 finala koje je igrao, slavio u njih čak 11. Posljednji su izgubili davne 1981. godine, a od tad su nanizali pet naslova. Inače, nedavno je sam Peđa Mijatović izjavio: "Juventus je ozbiljna momčad, odlično se brani i ima veliku kvalitetu u napadu. Igraju u sjajnoj formi, kao i Real, ali su jednostavno gubitnička ekipa u finalima Lige prvaka i od toga ne mogu pobjeći. Naravno da mu Španjolci nisu ostali dužni, podsjetili su ga da je odlučujući gol u amsterdamskom finalu 1998. postigao iz zaleđa...