Foto: Getty Images / Guliver image 

PEP je u četvrtoj utakmici protiv kluba svojeg života stigao do druge pobjede (City - Barcelona 3:1). I dok je ona u Bayernu bila manje - više ispiranje gorkog poraza s Campa, ova jučerašnja je itekako bitna. Ne zbog igre, jer ona je daleko od traženog. Ali izdominirati španjolskog prvaka i stvoriti toliko šansi za gol scenarij je kojeg su tek najoptimističniji vidjeli. Još bitnije, Pep je svojem projektu kupio mir u kući.

Prvih 20 minuta utakmice nismo vidjeli mnogo. Uvijek iznova resetiranje Barceloninih napada, vraćanje iste u zadnju liniju i cirkuliranje do besvijesti, s domaćinom nedovoljno kompaktnim da loptu uzme blizu suparničkog gola. Barcelona nije stvarala, ali je držala igru i loptu pod kontrolom – City bi  zbog prenisko postavljenih veznih igrača zakasnio u pomoć Agueru pa su Katalonci mogli relativno lagano pomicati loptu oko svoje obrambene linije. Jedino vrijedno za izdvojiti je razlika u (maloj mjeri) sustavnoj, a puno više individualnoj kvaliteti na lopti jedne i druge obrane. I dok je Barca komotno igrala s golmanom kao trećim centarhalfom čime je omogućila svojoj zadnjoj liniji da se raširi od linije do linije, City je uvijek morao povući bar jednog beka u liniju sa stoperima, što je bitno olakšalo Barceloni presing na zadnju liniju suparnika koja je bila "sakata“ na jednoj strani. I tako je bilo sve dok Messi nije odlučio biti sjajan. 

Fernandinho kao antipod Pepove filozofije

Donedavno je na mjestu zadnjeg veznog igrača trenerski ideal bio snažan, defenzivno odgovoran trkač koji će krpati rupe iza svojih kolega. U zonskim obranama koje su tada dominirale, puno je veći kapital bio imati jednog defenzivnog specijalca u srcu svoje obrane.  S promoviranjem presing-igre po cijelom planetu, sve češće su na poziciji središnjeg veznog igrača dolazili mobilni, sitni veznjaci koji su sposobni pod velikim pritiskom organizirati napad i iznijeti loptu. Za razliku od betona, ideal je postala svila. Zapravo bi idealan bio spoj i jednog i drugog, ali to nema gotovo nitko na planeti. U stilu igre kakvog preferira Guardiola, Fernandinho kao najpovučeniji vezni igrač nema pretjeranog smisla. Ne može igrati pod pritiskom i gotovo sve izgubljene lopte individualnom greškom njegovo su maslo. Defenzivno se s njim ne dobiva puno, jer je kod presing obrane ionako bitniji tajming i postavljanje, a ne čista fizička konstitucija. Danas, kada zadnji vezni mora često zatvarati svojeg napadača na suparnikovih 20 metara, polako se pomiče ideal središnjeg veznog igrača. A Pep upravo u srce terena stavlja čovjeka koji je u igri na lopti najslabiji.

City "njemački" dobio utakmicu

Od prvog gola domaćih koji je došao nakon krive predaje Roberta pretkraj poluvremena, gledali smo sasvim drugačiju utakmicu. Ni dotad Barcelona nije odigrala sjajno, ali sada je City mnogo mudrije odigrao obranu. Za razliku od prvog dijela kada su većinom nekoordinirano i individualno izlazili prema igraču s loptom, sada su tjerali Barcelonu da šalje loptu svojim bekovima, "odrezali im put“ prema stoperima i time ih natjerali da igraju u sredinu gdje su sada bili izrazito gusti, i uvijek iznova je Barcelona upadala u takve zamke. Na taj način city je u drugom dijelu stvorio barem pet situacija za gol, a uvelike im je pomogla i strahovito indolentna igra MSN trojca koji bez lopte nije radio baš ništa – niti se povlačio da poveže igru, niti utrčavao u dubinu da malo raširi suparnika. Teško je sjetiti se utakmice u kojoj je netko toliko puta Barceloni čisto oduzeo loptu u situaciji kada  nisu bili spremni obraniti se od kontranapada.

Njemački poučak o "presingu kao najboljem playmakeru" trijumfirao je na terenu na kojem su se sudarile ekipe koje se diče kako napad organiziraju već od svojeg golmana i sposobni su stvoriti šansu protiv duboko postavljenih protivnika. Ovdje je City bolje, brže i češće provocirao greške koje su dolazile iz akcije u akciju. Na kraju, katalonski klub je dobro i prošao. Dva gola pala su nakon kontranapada gdje je višak odigran na krilo, a loše preuzimanje Barcelone iskorištava igrač koji utrčava iz drugog plana. 

Barcelona bez Inieste nije ista ekipa, a Gomes je najbespotrebnije pojačanje ikad

Iako će svi spremno dočekati vijest o neigranju nekog od napadača, rijetko tko obraća pažnju (barem u jednakom opsegu) izostanku Andresa Inieste. Njegova sposobnost da se oslobodi igrača na malom prostoru čini Barceloninu igru protočnijom, „daje joj zraka“, čak i kada se ekipa slabo kreće i igra loše, a baš je to bio jučer slučaj. Čovjek koji ga je zamijenio, Andre Gomes, ni po profilu ni po kvaliteti nije mu ni blizu. Zapravo, radi se vjerojatno o najisforsiranijem Barceloninom transferu godinama unazad, po starom poučku o barem jednom bomba transferu po roku, iako je svima jasno da dotični ne bi završio u Barceloni da Portugal nije osvojio Europsko prvenstvo. Što je samo po sebi nedovoljno dobra referenca. Defenzivno slab, nenavikao na tempo igre u oba smjera, sporijeg koraka i smanjene kreacije, teško je vidjeti kako će Portugalac u dogledno vrijeme moći bitniju rolu u Barceloni igrati.

Lakše se diše

Nakon serije loših rezultata, pobjede protiv West Bromwich Albiona i Barcelone ponovo su nagnale nevjerne navijače na zaključak kako je City na dobrom putu, koliko god se konačno ostvarenje Pepove ideje činilo daleko. A daleko jest još uvijek, i vremena će trebati. A s ovim ga je dobio, bar u jednoj mjeri. Kod Barcelone se ništa pretjerano bitno nije promijenilo, i dalje imaju prvo mjesto i prednost, te vjerojatno najbolji raspored do kraja u kojem potvrda prvog mjesta ne bi smjela doći u pitanje. Ono što bi trebalo jest igra – ona momentalno ne stanuje na Campu.