Foto: Getty Images/Guliver Image, Hina

SUTRA počinju Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Baš u Riju se odigralo finale proteklog Svjetskog prvenstva u nogometu, u državi koja je sasvim sigurno duhovna, ako ne formalna nogometna domovina. U samo dvije godine tako će svjetska javnost na istom mjestu svjedočiti dvjema stranama najpopularnijeg svjetskog sporta – s jedne strane kao najgledanijeg sportskog događaja na planeti, a s druge strane natjecanja za koje skoro baš svakoga boli briga. Mi se bavimo upravo ovim drugim.

Povijest

Nogomet je gotovo od samih početaka konstantno član olimpijske obitelji – tek se dvaput na Olimpijskim igrama nije zavaljala lopta po zelenom travnjaku – 1896. i 1932, s tim da tek od 1908. nastupa kao „pravi“, a ne pokazni sport. Žene u istom sportu nastupaju tek od 1996., s bolesnom dominacijom SAD-a, tek jednom prekinutom, od strane Norveške. Na prvim modernim ljetnim igrama nogomet je kao sport bio tek u povojima, iako postoji ne do kraja provjerena literatura kako su čak i tada snage odmjerili odabrana vrsta Atene i otomanskog Izmira. 1932. godine Olimpijski odbor je usred kreiranja Svjetskog prvenstva kao najelitnijeg nogometnog natjecanja izbacio nogomet iz programa u nastojanju da popularizira onaj američki, ali već iduće godine, nogomet se vratio na raspored.

Isprva, organizacija natjecanja bila je nezamisliva za današnje uvjete. Tako je primjerice 1900. FC Upton Park, kao britanski predstavnik, svladao francusku selekciju s 4:0. Nakon što su Francuzi svladali Belgiju kao jedinu preostalu ekipu na turniru, odlučeno je da su Britanci prvaci i da utakmica s Belgijom nema smisla. 6 godina kasnije, u Ateni na jednom olimpijskom turniru gdje je nogomet odigran kao pokazni sport i kojeg ne priznaju sve federacije, Danci su u finalu svladali Atenu s 9:0.

Ono što je čudnije od rezultata jest činjenica da im je za to trebalo samo poluvrijeme – Grci su na poluvremenu napustili teren i nikada se nisu vratili. Dvije godine kasnije, Francuzi su umjesto Mađarske koja se nalazila u političkim previranjima poslali čak dvije svoje ekipe. I dok je rezervna izgubila od Danske s 9:0, glavna se provela još gore i popila 17 komada u svoju mrežu, što je apsolutni rekord. Osramoćeni, nisu se pojavili u utakmici za broncu, već su svoje mjesto prepustili Šveđanima.

Povijest nogometa na Igrama prepuna je fenomenalnih priča, fantastičnih zapleta, divljaštva, brutalnosti, poezije i komedije. Tako je recimo, engleska dominacija u samim začecima posebno impresivna bila kada su u londonskom finalu 1908. svladali Dance s 2:0, porazivši tako momčad kojoj su na čelu bila velika braća Bohr. Nisu vam poznati? Stariji brat i golman, Niels, osvojio je 1922. godine Nobelovu nagradu za fiziku, dok je mlađi bio poznati matematičar, s teoremom nazvanim po njemu. Pa ipak, tri priče s Igara čine veliku trilogiju najvećih klasika.

Sramotni Lewis, Hitlerov zeleni stol i antologijski sovjetski povratak

Finale turnira 1920. godine u Antwerpu bilo je odigrano između domaće Belgije i Čehoslovačke. Sudac utakmice, Englez John Lewis, samo nekoliko mjeseci prije toga bio je napadnut u Pragu pogrešno dosudivši kazneni udarac protiv domaće momčadi. Strah pretrpljen tamo vratio je s kamatama. U 6. minuti poklonio je penal iz kojeg je Belgija povela, da bi 20 minuta kasnije pustio gol iz očitog zaleđa. Da ništa ne bude prepušteno slučaju, prije poluvremena je isključio i ponajboljeg igrača gostujuće ekipe, Karela Steinera. Čehoslovačka je napustila teren i tražila ponavljanje utakmice, ali jedino što je zaradila bila je suspenzija zbog koje su ostali i bez srebra, pa je organiziran dodatni mini turnir u borbi za srebro i broncu. Zlato je visilo s vrata Belgijaca, a osmijeh na ustima 65-godišnjeg Lewisa. Da, sudac je imao 65 godina, a kao igrač prve generacije Blackburn Roversa u igračkim danima osvojio je englesko prvenstvo.

Vraćanje nogometa na program 1936. pod patronatom Nacističke partije nije bilo apolitično niti u teoriji. Tih godina Austrija je kao jedna od dvije arijske perjanice puno bolje kotirala na nogometnom tržištu od Nijemaca, koji su već u prvom krugu izgubili od Norveške. Joseph Goebbels kasnije će napisati da nikada nije vidio Adolfa Hitlera toliko ljutog. Da se ista sudbina ne bi ponovila Austriji, pobrinuli su se organizatori. Četvrtfinalna utakmica između Perua i Austrije u regularnom je dijelu završila 2:2, s dramatičnim povratkom Južnoamerikanaca u igru u posljednjih pet minuta. U produžecima, dva gola Peruancima su donijela prolaz i opće veselje uz uletavanje navijača u teren.

Austrija je uputila službeni apel, navodeći kako su navijači prekinuli utakmicu na 2:2, a ne na 4:2, te tražili poništenje utakmice. Odbor je popustio, ali Peruancima je bilo dovoljno. Sav kontingent njihovih sportaša koji se nalazio u Berlinu, istog je trenutka otkazao daljnje sudjelovanje na Olimpijskim igrama, a u znak solidarnosti, pridružila im se i Kolumbija. Njemački saveznik Italija također je iskoristila svoj položaj – u utakmici protiv SAD-a branič Achille Piccini jednostavno je odbio izaći van nakon što mu je dodijeljen crveni karton. Nakon fizičkih prijetnji od strane njegovih suigrača, sudac je povukao svoju odluku i ostavio ga na terenu.

1952. mađarska Laka konjica okitila se zlatom postavši i službeno najbolja svjetska momčad, a titulu najboljeg strijelca uzeli su Rajko Mitić i Branko Zebec sa 7 golova (još je i Štef Deverić ponovio isti uspjeh 1984. godine s 5 zgoditaka), ali glavna priča turnira je bila utakmica između Jugoslavije i SSSR-a, komunistički derbi potpomognut tadašnjim izbacivanjem Jugoslavije iz Informbiroa. Već na poluvremenu je Jugoslavija imala 3:0, a nakon 60 minuta na semaforu je pisalo 5:1. Tako je ostalo sve do 75. minute, kada kreće jedan od najvećih poznatih preokreta u povijesti nogometa – Sovjeti zabijaju 4 gola do kraja, od čega hattrick Vsevolod Bobrov, čovjek koji će 4 godine kasnije ući u povijest osvojivši najprije zlato u nogometu na ljetnim, a potom zlato u hokeju na zimskim Igrama.

Sramotan nastup SSSR-a unatoč velikom povratku nije bio poželjan scenarij – tamošnja javnost za rezultat je saznala tek nakon Staljinove smrti, kada je prvi put emitirana vijest o toj utakmici.

Promjena formata

Propozicije natjecanja mijenjale su se brže i češće nego u ostalim sportovima. Od najranijih dana, ideja nogometa kao amaterskog sporta gurala se, iako vjerojatno nije odigrana bitnija utakmica bez ponekog profesionalca u ekipi. Posebno se to odnosi na Engleze 10-ih i 20-ih godina kojima se često u sastavu „zalomio“ igrač s profesionalnim ugovorom u nekom jakom klubu. Ipak, poslije Drugog svjetskog rata, kada su razlike između profesionalaca i amatera bitno porasle, profitirao je Istočni blok. Po domaćim zakonodavstvima svi igrači bili su amateri, što im je davalo bitnu komparativnu prednost nad zapadnoeruopskim državama. Tako su u periodu između 1952. i 1984. (kada je profesionalcima odobren nastup) gotovo sve medalje završile iza Željezne zavjese. Tek su Danci jednim srebrom, a Švedi i Japanci broncom požnjeli išta izvan tog sustava. Posebno je interesantan status Britanaca, koji na Olimpijskim igrama nastupaju pod zastavom Union Jacka, dok se na ostalim nogometnim turnirima natječu posebno. Upravo iz tog razloga i straha od toga da FIFA ubuduće na zatraži da ujednače kriterije za sva natjecanja, Britanci su prestali prijavljivati nogometne selekcije na Olimpijske igre. Iznimka od toga bile su prošle Igre zbog domaće publike.

Rio 2016.

Današnji format i sastavi imaju pravilo da svi igrači, uz dozvoljenu iznimku od trojice, moraju biti mlađi od 23 godine, bez obzira na amaterski ili profesionalni status. Igre u Riju imat će 16 ekipa, podijeljenih u četiri skupine po četiri ekipe. Prva dva prolaze u četvrtfinale, otkad počinje knockout faza. Na igre su se plasirali Brazil (kao domaćin), Argentina (kao U-20 prvak Južne Amerike), Danska, Švedska, Portugal i Njemačka (kao polufinalisti Europskog prvaka za U-21 igrače), Fiji (kao predstavnik Oceanije), Honduras, Meksiko (kao finalisti kvalifikacijskog turnira za Srednju i Sjevernu Ameriku.

Meksiko konačno na turnir dolazi bez Dos Santosa, Alžir, Nigerija, JAR (kao tri osvajača medalja s Kupa nacija za U-23) igrače, Japan, Južna Koreja i Irak (osvajači medalja na U-23 prvenstvu Azije) te Kolumbija, koja je svladala SAD u utakmici za razigravanje za posljednje mjesto koje se vodi između predstavnika dviju Amerika. Posebno je zanimljiva priča Fijija, koji dolazi na prvenstvo nakon čudnih kvalifikacija. Naime, Pacifičke igre su prošle godine u sebi objedinile i turnir olimpijskih kvalifikacija, tako da su ekipe poslije grupne faze igrale dva knockout sustava – jedan kao nastavak Pacifičkih igara, drugi kao kvalifikacijski turnir za Igre. Novi Zeland bio je veliki favorit za plasman (natjecao se samo u ždrijebu za Olimpijske igre, budući da formalno nije član odbora Pacifičkih igara), ali su prijavom igrača bez prava nastupa morali bez borbe potpisati poraz od Vanuatua u polufinalu. To je Fiji iskoristio, i na krilima pobjede od nevjerojatnih 38:0 nad Mikronezijom, svladao je Vanuatu na penale ispisavši bajku za svoju zemlju.

Brazil traži iskupljenje

Glavni favorit prema kladionicama je bez prevelike dileme Brazil. Ugurana stoljetna Copa ove sezone natjerala je Neymara da bira između dva turnira, i zvijezda Barcelone odlučila je preuzeti odgovornost za pranje ljage od njemačke sedmice s leđa nacije. Uz niz mladih i talentiranih igrača iz domaće lige poput Zece iz Sao Paola i Jorge Jesusa iz Palmeirasa, Brazilci su pojačanje iz skupine „starijih“ pronašli sjajnog Lazijevog veznjaka, Felipea Andersona.

Transparent koji se netom prije otvaranja zavijorio Rijom, a policija ga je ekspresno maknula, govori da navijači bez obzira na zlato, neće zaboraviti Njemačku i da se odgovorni trebaju paziti. Ipak, poznavajući klimakse i krajnosti nogometa, dodatna najsjajnija medalja na konto domaćina ipak bi bila lijep početak brazilskog nogometa "nakon sedmice". Rogero Micale, trener koji je apsolutni autoritet mladih brazilskih pogona, je taj kojem je povjerena dužnost uzimanja zlata.

Glavni konkurent je famozna Njemačka. Sjajna mlada postava na čelu s braćom Bender, Meyerom, Ginterom, Goretzkom, Hornom i Brandtom jamče uzbudljivu i potentnu mladu ekipu. Dokaz kvalitete rada njemačkih škola leži i u činjenici da su tek za dva igrača iskoristili kvotu starijih igrača, a u ostatku Bundeslige mogla bi se naći barem podjednako jaka momčad sastavljena od mladih Nijemaca. S klupe će ih voditi veliki Horst Hrubesch, sjajni HSV-ov for u danima kada je klub sa sjevera Njemačke bio europski prvak, a kao trener mladih reprezentacija Njemačke već ima dva zlata u svojoj vitrini.

Argentina s Atleticovim Correom, te Portugal i Švedska s jakim bazama s nedavnog Eura za mlade na kojima su briljirali preostale su ekipe najuzbudljivije za pratiti.

Bilo kako bilo, bogata nogometna povijest ima vrlo malo stranica svoje Biblije rezerviranih za ovo natjecanje. Reći da će ubuduće biti drugačije, bila bi laž. Ali to nije razlog da se u njemu ne uživa. Ne zaboravite - Tevez, Messi, Ganso, Neymar ili Di Maria tek su neke od superzvijezda koje su prvu internacionalnu afirmaciju doživjele baš na Olimpijskim igrama. Olimpijski duh živi i u nogometu, na vama je da to otkrijete.