Foto: Index, FAH

DO PRIJE nekoliko je tjedana izgledalo da su rujanski izbori praktički riješeni. Ne inovativnošću ili prezentacijskom snagom nekog od političkih aktera, nego inercijom, u maniri dosadnoga mlina koji se dosadno rotira i kada potopi jednu lopaticu – na istoj osovini druga nužno mora izaći iz vode. Ne zato što je to zaslužila, nego zato što je dana struktura i shodno tomu periodika - takva. Ta struktura je hrvatski, iako načet, duopol. Potopljena strana je ovaj put bio Karamarko, a iz vode je kao pobjedonosna sirena trebao izroniti Zoran Milanović.
No, tada se dogodio – Plenky.

Hrvatskoj demokratskoj zajednici se mora priznati da ima solidan instinkt za političkim preživljavanjem. Neovisno o svoj sili zaklinjanja u Karamarka 'do kraja', neovisno o brigadi suptilnih i manje suptilnih novinskih priljepaka koji su do zadnjega 'objašnjavali' tobožnju 'destruktivnost Most-a' – kada je čas kucnuo, a kucnuo je brzo –  Karamarko je kirurškim rezom otpravljen iz kolektivnoga sjećanja, u maniri onih sovjetskih fotografija s kojih se brisalo Jagodu, Ježova i ine nakon što bi bili politički i biološki ugašeni. Baš kao i Jadranku Kosor, baš kao i Kancelara.

Istina, bilo je par usamljenih paradesničarskih krikova o tome da je Plenković 'udbaški zametak' i 'iz partizanske kuće', kako je Karamarko pao 'jer je lustrator', a ovaj došao baš kao 'nelustrator' – no i takvi su brzo utihnuli i taktički pognuli glavu pred rastućom plimom Milanovića i paževa mu.

Krenulo se likovati u SDP-u: razlika u famoznim anketama i do 8 postotnih bodova, RTL i N1 radosni, HDZ-ov koalicijski potencijal naoko na minimumu, seljaci zabezecirani, 'kulturnjacima' načetima Hasanbegovićevim jataganom već su narasle zazubice nakon licitiranja Stazićem kao novim ministrom kulture – da bi s par razboritih poteza Plenković sve to rasplinuo.

Kralj je mrtav, živio kralj

Prvo je napravio najnježniji mogući odmak prema svome prethodniku, trikom pričanja n-te priče o, tobože, negativnim 'podjelama' i 'budućnosti' u koju svi zajedno moramo skladno zaploviti. Pritom je u negativnom kontekstu spomenuo 'ideologiju', kao nešto što nas guši i vuče ka dnu. Ovo je u biti vrhunski izveo, nije ranio karamarkiste, a ipak je na simboličkoj razini amputirao prethodnika i najavio novog šerifa

Problem Hrvatske ipak, bojim se, nije ideologija kao takva, nego mediokritetska ideologija, submediokritetska ideologija i ideologija od zla oca i gore matere. O tome detaljno u nekom idućem upisu.

Potom je unutarstranački iskoristio poluaferu s pozajmicom da malo gurne Milijana Brkića u zapećak. To pritom nije činjeno toliko zbog osobe Milijana Brkića koliko zbog ključnog Predsjedništva HDZ-a, koje je ovaj ni iz čega kreirao i nad kojim je imao neprikosnovenu kontrolu. Pomoglo je da Brkić, i sam ranjen Karamarkovim padom, nije pružio otpor.

Pomoću svoga prijatelja i desne ruke Davora Stiera na hlađenje je stavio i nesretnike iz HSP AS-a. Isprva im nije rekao ni da ni ne za eventualnu rujansku koaliciju, na taj ih način ostavivši da se znoje pred medijima i puštaju očajničke 'balone' prema HDZ-u. Naposljetku je slavodobitno odlučio da će HDZ sam izjahati u jesenski boj. Ovo je svojevrsna PR pobjeda, prema van ostavlja dojam lidera koji uzima uzde u svoje ruke i ne treba razne prirepke da bi se suočio sa zloglasnim Milanovićem (kojega je Karamarko izbjegavao kao hipi higijenu), a u biti će na terenu, u raznim izbornim jedinicama, koalirati sa svim i svakim. Tu razne prijetnjice, u nemoći, poput onih HSP AS-a, ne znače išta, jer takvi dobro znaju da im biračko tijelo, bez HDZ-a na svojoj strani, stane u jedan kombi, a postoji realna šansa da i članovi njihovih obitelji neće glasati za njih.

Na svome je terenu, diplomatskom, okupio kompletni diplomatski zbor. Ovo je također važna simbolička gesta, prije svega usmjerena ka američkoj i britanskoj ambasadi koje su, nije tajna, posljednjih mjeseci pažljivo pratile HDZ zbog njegova možebitna muljanja s Rusima.

Ne treba zanemariti osovinu Plenković-Kolinda u mjesecima koji dolaze, američki blagoslov zlata vrijedi, uvijek je i vrijedio.

I za kraj – u skladu sa proklamiranom namjerom da predizbornoj utrci 'umjesto ideologije' da 'supstancu' – krenuo je koristiti Karamarkovom erom relativno neonečišćene Tomislava Ćorića i Ivanu Maletić. Dana je jedna konkretna mjera koja se u slučaju osvajanja vlasti ima provesti – smanjenje  PDV-a, da bi odmah bila začinjena populizmom – onim o povećanju mirovina.

S obzirom na situaciju okusa raspada, u kojoj se država i društvo nalaze, imajući na umu sljedeću godinu kada na naplatu dolaze kamate kamatinih kamata – bilo bi lijepo da je krenuo snažnije, s nekoliko takvih rezolutnih izrijeka, no s druge je strane jasno da je na snazi predizborna utrka, da se ne smije previše otvarati po bokovima da mu onda princ iz 'Tača' Milanović ne bi krenuo držati prodike o 'socijalnoj neosjetljivosti,' i najvažnije, a Plenković to (pre)dobro zna – svaka korjenita promjena ekonomskih odnosa u našoj maloj Hrvatskoj najviše će pogoditi biračko tijelo HDZ-a i njime kapilarno premreženu strukturu. Nakon njega HNS, pa IDS, pa SDP, pa HSS, ostali se bore za mrvice mrvica.

Moguće je da će ovakva kombinacija reformske i populističke retorike biti optimalna za neko medijansko hrvatsko biračko tijelo u ovom stadiju. Mrkva i batina, parazitluk i reforma.

Ovo je bio sukus nekoliko dana Plenkovićeva stolovanja u HDZ-u, sada valja sagledati što će dvije glavne hrvatske stranke ponuditi u obračunu koji slijedi, koje su im kolektivne prednosti, koje slabosti.

Milanovićevi udarnici

Osobina koja je Milanovića učinila dominantnim među SDP-ovim poslovičnim beta-muškarcima, fajterstvo, osornost, koja je njegovoj stranci nakon 4 godine groteskna mandata prinijela gotovo jednak broj saborskih mandata onomu HDZ-a, a to je postignuće samo za sebe – u opoziciji se pokazala kontraproduktivnom. Milanović se uljuljkao, vodio kulturni rat kojim nije bogzna što postigao (Most je bio taj koji je svo vrijeme diktirao tempo i naposljetku srušio HDZ), oko sebe držao iste bezlične persone i poltrone s kojima je onomad i vladao. Imao je savršenu priliku za rejuvenaciju, za sam iznjedriti supstancu i riješiti Plenkovića prije nego se ovaj uopće osovi na noge – no tu je priliku spektakularno propustio.

Kao i mnoge dosad, uostalom.

Korist od akvizicije HSS-a je pod velikim upitnikom. Beljak je tu očita meta zbog svoje teen epizode sitnoga kriminalca, tu će se moći napadati SDP da mu, tobože 'poštenome' i 'građanskome', ništa nije sveto ako koalira s obijačima automobila i osobama koje imaju dobru riječ o generalu Kiselini. Nije sasvim jasno što HSS i nudi, u smislu brojeva i lokalnih šerifa, koje ljudstvo ima iza sebe, pogotovo kada unutar te stranke kipti, kada je na snazi prigušena pobuna jednoga dijela. Dakako, slast približavajuće vlasti sve to može riješiti, nema prijepora koji precizno plasirana sinekura ne umrtvi, ali kako će pobunjenici reagirati ako u nekom momentu bude jasno da je Plenković izgledni pobjednik, a ne Milanović, da je stranka krivo izabrala, a oni prešutili?

Nema pretjeranih osvježenja u pogledu imena, tek mi je za oko zapelo nagađanje da bi Romana Jerković mogla postati novom ministricom zdravstva.

Radi se o manje-više istim ljudima, isti Marasi, Glavaševići, Sauche.. Svi oni koji ne ugrožavaju predsjednika stranke, a istovremeno ne nude išta osim svoje servilnosti, a katkad i proaktivne iritacije.

Gore nabrojani su benigni, što će pak Milanović s Tihomirom Jakovinom, koji mu se pretvorio u tempiranu bombu? Probao ga je relativizirati 'I oni su!' pričom, i time si sam spucao naboj u nogu.

Nezgodno je i da je jeftini mit o tobožnjoj SDP-ovoj zasluzi za stidljivi hrvatski rast i mikro-oporavak (nakon kojega nam dolazi buzdovan u glavu) - raznesen u domaćoj stručnoj i medijskoj javnosti, nitko iole pristojan to više ne priča, čak ni Lalovac, vidjevši da rezultati njegovog 'spašavanja građana’ od ‘švicarca’ dolaze na sada mnogostruko uvećanu naplatu, da je tjerao puha, a istjerao – megalodona. O Linićevu genocidu nad ono malo ekonomije što je bilo preostalo da i ne pričam.

Milanović ima vječni as u rukavu – može trijumfirati ako HDZ uspije prikazati kao zmiju kojoj je otpala jedna glava, a narasla nova, pri čemu se zmijska priroda stranke ne mijenja. Ako Plenkovića svede na 'belo odelo'. Ako pred širim biračkim tijelom uspije potencirati razne Josipe Rimac, 'preslagivanja', Hasanbegovića...

Morat će i u duel sa Plenkovićem, morat će ga probati prikazati mekušcem i rješenjem iz prinude, ako pak stvar završi na natjecanju u pristojnosti – tu gubi. Jedan Josipović, do tada oličenje kvazipristojnosti (i dosade) je pao pod plastičnom Kolindom, gdje onda neće temperamentni Milanović pred pokerface Plenkovićem.

Ljevica ljevija od SDP-a je u rasulu, Laburisti se međusobno tužakaju i članstvo im se osipa kao pijesak u pješčanu satu, Orah nakon Holy praktički ne postoji, i tamo su neke pučističke igre na snazi. Živi zid, iako pravno načet, uzima ogromni dio 'klasno detroniziranih', sirotinje, tu SDP neće uspjeti biti autentičan. Stoga mu ostaje igrati na kulturološko-ljevičarsku kartu, evocirati Crnoju, klerikalizam, 'fašizam'.. Potporu paracivilnoga paradruštva će svakako imati, ono želi novu Zlatar-Violić. Na Pupovca uvijek može računati.

Plenkovićevi bojovnici

Kod čimbenika s kojima Plenković raspolaže nekoliko ih je dvosjekli mač. Primjer takvoga je Zlatan Hasanbegović. Sasma je razvidno da njih dvojica nemaju ništa zajedničko. Prvi je izrazito uglađeni i obrazovani službenik, no ipak službenik, u najboljem slučaju europučanin, drugi je uvjereni nacionalist, aktivni vjernik, desničar organicističkoga tipa, antikomunist dinarskoga tipa.

Hasanbegović je istovremeno i crvena krpa za ljevicu, svu ljevicu, i HDZ-ov nemali 'asset'. Tj. osoba koja samom svojom političkom pojavom mobilizira kompletnu ljevicu, a istovremeno i osoba ogromne popularnosti na desnici, koja može prinijeti i mnoge pravaške glasove, pomoću koje HDZ može zaobići razne HSP-ove, HČSP-ove i Projekte 'Domovina' i inkasirati solidan broj u HDZ dotad razočaranih glasova. Baraža po Hasanbegoviću se ponešto ispuhala, ako ga Milanović ne uspije vratiti pod svjetla predizbornih reflektora, a Plenković uspije skriti iza svoga briselskoga sakoa – potonji je taj koji će na njemu profitirati. Naime, Hasanbegović se u kratko vrijeme prometnuo u takav brend na desnici da je Plenkoviću dovoljno ne odreći ga se, imati ga negdje pri ruci, to će mnogima biti dovoljno da zaokruže HDZ. PR za Hasanbegovića je davno odrađen, što od poklonika, što od protivnika.

A opet – Milanović tu može uskočiti i lukavo kreirati tenziju na liniji ‘pristojni’ Plenković – ‘mračni’ Hasanbegović, prisiliti prvoga da drugoga ili otvoreno brani ili ga se odriče, sa svim posljedicama koje bilo koji od ta dva izbora nosi. Precizno plasirani udarci će igrati svoju ulogu na obje strane.

Drugi primjer takve dualnosti je Milijan Brkić. Pitanje je može li privoliti Brkića da se kloni žiže javnosti, a nesebično ustupi svoje organizacijske sposobnosti i svoju infrastrukturu: gradske organizacije, županijske organizacije i ogranke, ošamućene Karamarkovim padom, a istovremeno ne sasma lojalne Plenkoviću.

Treći primjer je Jandroković, njega je Plenković ostavio te čak promovirao, tu je igralo staro prijateljstvo iz MVP-a i nesigurnost u novoj ulozi, traženje nekaramarkovskog oslonca. To i činjenica da su tri osobe prije Jandrokovića odbile poziciju glavnoga tajnika.

A to nije bilokakva pozicija, kako mi kaže upućena osoba: 'Prije je to bila jedna tiha foteljica, a ovaj (Brkić) ju je pretvorio u stolicu majstora lutkara koji svojim prstićima upravlja s 20 županijskih organizacija, 500 općinskih i gradskih organizacija i 2300 temeljnih ogranaka. Povjeriti to blago jednom Jandrokoviću?'

Pritom Plenković mora znati da se Jandroković sada već kultnome 'preslagivanju' nije usprotivio iz nekog sakrosanktnog principa, nego ima nepogrešiv njuh o tome kada jedan moćnik kreće putem s kojeg nema povratka, a drugi se diže, pa shodno tomu reagira. Također, isti u kompletnoj javnosti rezonira posprdno: ljevičari mu se smiju, stari ga HDZ-ovci smatraju ulizicom, troentitetlije mu nikad neće zaboraviti pritajeno regionašenje i ono što drže izdajom Hrvata Bosne i Hercegovine. Kako u istom timu imati Jandrokovića i Glasnovića?

Ništa od ovoga nije nužno krimen per se, neizvedivo, politika je umijeće rastezanja i rastezljivoga, sve ovisi o oponentu i koliko ovakvih poroznih točaka on može locirati i kapitalizirati.

Bezlične osobe poput Domagoja Miloševića, Olega Butkovića i inih Plenković mora držati postrani, ne donose išta, a imaju repove i polurepove, redundantne su.

Kako će govoriti o Božidaru Kalmeti, gospodaru Ravnih kotara i cijele sjeverne Dalmacije, kada za njega bude upitan?

Za očekivati je da će masovno upotrebljavati Tomislava Ćorića, Ivanu Maletić, Zdravka Marića i Tomislava Tolušića. Nepotrošeni su, suvereni i mogu biti ono famozno 'novo lice HDZ-a', o kojemu po jedno osmi put slušamo.

Na suptilnu potporu Hrvatskih listova, Hrvatskih slova, Vijenaca, Matice hrvatske, raznih lokalnih televizijskih emisija - Plenković može računati, privremeno, ne zato što ga vole ili što mu vjeruju, naprotiv, nego zato što su fiksirani na 'kumunjare', pa ima kakvu-takvu prođu da da sve od sebe i iste pobijedi. Ako ne uspije – gotov je, rastrgat će ga 'njegovi' istoga časa.

Most prema MOST-u

Komponenta koja je možda i krucijalna u ovome srazu jest Most nezavisnih lista. Naime, Most je uspio nemoguće, pod baražom svih lijevih i dobroga dijela desnih držao je neku svoju, nespretnu liniju, na kraju iz kakve-takve principijelnosti likvidirao vlastitu vlast te u očima javnosti sasvim lijepo preživio, iako mu se podrugljivo proricao kraj, neprelazak izbornoga praga.

Za most prema Most-u Plenković će trebati pristojnije HDZ-ovce, prije svega Stiera i Krstičevića, morat će se isticati kršćanska etika, načelo odgovornosti u politici, fingirati pročišćenje.

Milanović se tu malo zeznuo, malo puno, bilo je 'lijevih' mostovaca koji bi išli sa SDP-om, a ostale se dalo natjerati, no spletkarenje u postizbornome pripetavanju ga je koštalo vlasti, u opoziciji pak ničime nije dao do znanja da bi želio da mu se da druga šansa, on i njegovi su Most u kontinuitetu optuživali da je samo umivenija inačica HDZ-a.

S druge se strane Most riješio Karamarka, i sada ima nekoga sa kim mu nije nimalo nezamislivo opuštenije koalirati. Riješio se i Oreškovića, odlukom ovoga da ne ide na 'ove izbore'. Kao da postoje neki drugi izbore na koje Tim može izići, za par mjeseci će ga se malo tko uopće sjećati. Ovo mu je bila vrhunaravna prilika da pokaže da se bio tek zagrijavao, da je željniji no ikad voditi Hrvatsku, spreman ući u političku arenu, punokrvno zaraditi povjerenje, dati smisao minulome turbulentnome mandatu, pokazati da nije tek usputna greška, u državu padobranom spuštena. Nula bodova.

No, ovime se ujedno oslobađa mjesto za Plenkovića kao premijera. Ovo su gibanja kojih se Milanović itekako mora bojati.

Branitelji će, dakako, svi biti za HDZ. Ne treba se smesti najavama nekih individua o 'neovisnoj listi', kada su na jednoj strani Krstičević i Medved, kada Đakić urgira pri HVIDR-i - nikakvi pikzibneri neće moći išta.

SDP je tu nešto izgubio kompromitacijom Ante Kotromanovića, on je naime bio rabijatno lice SDP-a, SDP-ovac sa pedigreom IV gardijske brigade, mogao je biti onaj kojega se pokaže kao 'našeg branitelja', 'ništa manjega Hrvata, dapače'. Sada toga nema. Franko Vidović je slab, a Predrag Matić je prije homogenizator desnice no probitak ljevice.

Nije bez razloga Plenković posjetio Josipa Bozanića, zna da i Crkva u Hrvata daje svoj mali, a zlatni 'push'. Željka Markić je uložila mnogo truda u izgradnju desnoga civilnog društva, stekla nešto poklonika, izgradila svoju malu infrastrukturu – no, bojim se da kada u rujnu bude biti ili ne biti između Projekta 'Domovina', Most-a i HDZ-a – u očima Crkve u Hrvata samo jedno od to troje nosi tri čarobna slova -  HDZ. Tomu je naprosto tako. Još ako Plenković u kampanji takne neke socijalno konzervativne teme, poput abortusa, makar (i gotovo sigurno samo) na deklarativnoj razini – stvar je s te strane riješena.

….

Zoran Milanović i Andrej Plenković su u mnogočemu slični.

Realno – postrani kvaziideološki karteli, emocije, sitne balkanske kavge, stara žuč - niti Plenković ima išta sa hrvatskom emigracijom, Domovinskim ratom i hrvatskim nacionalizmom, niti Milanović išta s NOB-om, Jugoslavijom i komunizmom. Može se tu navesti 'Lex Perković' kao protuprimjer, no to je opet višeslojna tema za novi upis.

I jedan i drugi su iz situirane obitelji, nijedan nije morao raditi fizičke, studentske poslove, ili se ne daj Bože otputiti u inozemstvo. I jedan i drugi su od samoga starta uposlenici države, u Ministarstvu vanjskih poslova boravili su zajedno unutar nekoliko kvadratnih metara, a tamo je bila i Kolinda Grabar-Kitarović, i Gordan Jandroković, i Andro Krstulović Opara.

U njihovim životima nije bilo stresa. Ne mrze se, možda se i razumiju.

Ovaj sraz neće biti onaj tijela i mača, nego taktike. Tko prikrije više svojih mana, svojih kostura iz ormara (a obilje ih je na obje strane), taj će izvojevati pobjedu, njegova će biti ranjena djeva Hrvatska.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Aleksandar Musić je politolog, komentator, liberalni konzervativac i crnogorski suverenist. Profesionalni interesi su mu politička ekonomija, politička povijest i monetarna teorija.