POSTOJE talentirane i brižno odgajane generacije, poput one Ajaxove s početka devedesetih, čiju planetarnu jedinstvenost otkrije tek daleka budućnost, a postoje i momčadi, poput ove Leicestera, sklopljene naizgled bez ikakvog reda i pravila, čija kemija u jednom trenutku vremenskog kontinuuma stvori uvjete za suludu eksploziju dostatnosti i pravovremenosti.

 

Lako je iz današnje perspektive shvatiti kako su i zašto Van der Sar, Blind, braća de Boer, Davids, Overmars, Rijkaard, Seedorf, Litmanen, Kanu i Kluivert pod vodstvom genijalnog van Gaala pokorili Europu, ali što je bio taj Ranierijev Leicester i na koji je način družina potpunih nogometnih anonimaca, vođena trenerom koji u 30-godišnjoj karijeri osvojio tek kupove Španjolske i Italije, pokorila nikad bogatiju i raznovrsniju konkurenciju, nikada nećemo moći objasniti ni sebi ni djeci ni unucima.

 

Mnogi će se od vas odmah sjetiti Blackburnove epopeje, koji je `95 iznenadio nogometni svijet i prekinuo dominaciju Fergusonovog Manchestera, osvojivši prvi naslov nakon skoro devedeset godina, međutim ta priča nema gotovo nikakve sličnosti s ovom. Roversi su u sezonama uoči senzacionalnog naslova osvajali četvrto i drugo mjesto Premierlige, a u trenutku slavlja imali čak sedam reprezentativaca i jednog od najboljih napadača u povijesti Engleske - Alana Shearera.

 

I kao što nitko nije zapamtio šampionsku jedanaestorku Kaiserslauterna iz 1998. godine, teško da će itko ikada na prste nabrajati imena Schmeichela, Fuchsa, Hutha, Morgana, Simpsona, Albrightona, Drinkwatera, Dyera, Kantea, Mahreza, Okazakija i Vardyja, a sugovornik sa strahopoštovanjem uzdisati, ne vjerujući kako je moguće da je nekom menadžeru pošlo za rukom ujediniti takve veličine na jednom mjestu.

 

 

No uopće uspoređivati prvenstvene senzacije iz sredine devedesetih, kada je najveći transfer na zemaljskoj ravni bio onaj čudesnog Ronalda u Barcelonu za 15 milijuna eura, s onim danas, kada WBA za približno istu cifru dovodi braniča Hulla Jamesa Chestera, nema nikakvog smisla. Nogometni konzumerizam odavno je prešao granicu dobrog ukusa i s pravom smo se posljednje desetljeće pitali hoće li nogomet više ikada biti isti.

 

Upravo zato, u ovom povampirenom vremenu, u kojem se pijano bogati predsjednici klubova astronomskim odštetama nadmeću kao kamatari ili još bolje političari, novim statusnim linijama bembura i Mercedesa, trijumf Leicestera znači sve, jedno veliko evolucijsko NE eliti koja si je odlučila prisvojiti još jednu pučku igračku. Nogomet je jučer opet barem nakratko dobio smisao.

 

Netko će primijetiti kako je i vlasnik Leicestera jedan od tih bezobraznih milijardera koji svojevoljno mijenjaju naličje nogometa, međutim treba uzeti u obzir kako je Tajlanđanin Vichai Srivaddhanaprabha u udarnu jedanaestorku Leicestera uložio svega 30 milijuna eura, koliko je primjerice Roman Abramović platio ganskog braniča Babu Rahmana iz Augsburga. 

 

 

Ali nije problem samo u njima, već i u milijunima onih koji uživaju u današnjem nogometu, koji u tom plesu novca i Transfermartkovih procjena zadovoljavaju svoje prizemne strasti i koji s bolesnim nestrpljenjem očekuju novi, tristoti europski okršaj Barcelone, Reala, Bayerna i Chelseaja. Zato slavlje Lisica služi sjajno da ih podsjetimo kako nogomet kao i svaki drugi sport u svojoj osnovi treba pobjedu autsajdera da malom čovjeku da prijeko potrebnu životnu inspiraciju.

 

Na kraju bi želio istaknuti još jednu stvar. Svi smo već mjesecima bombardirani novinskim člancima o nevjerojatnim životnim sudbinama Leicesterovih junaka, međutim ono što me osobno posebno impresionira način je na koji su Lisice došle do naslova. Da pojasnimo na primjerima Blackburna i Kaiserslauterna. Roversi su u posljednjih šest kola svoje trijumfalne sezone osvojili svega sedam bodova, dok je Kaiserslautern u zadnjih osam utakmice tadašnje Bundeslige upisao mizernih devet bodova.

 

S druge strane Leicester je u posljednjih osam utakmica Premierlige od ukupno 24 boda uzeo nevjerojatnih 20 bodova. Pitam vas, kako je moguće da se ti pravi nogometni anonimusi, od kojih mnogi nisu u životu odigrali ni približno značajne susrete, nekoliko metara od nezamislivog uspjeha nisu preplašili svoje malenkosti? Kako im nije "zadrhtala ruka", kad je i veliki Ivanišević u onom wimbledonskom finalu pet puta uzastopce na servisu gađao mrežu?