IAKO Barcelona Luisa Enriquea ruši rekord za rekordom, kako ekipno tako i pojedinačno, uključivo i one koje su sami postavili za vrijeme Pepa Guardiole, tek se rijetki usuđuju izjaviti da je Barcelona Luisa Enriquea jednako dobra, a kamo li bolja i od najbolje verzije Pepove "tiki-take".

 

Kada se i postavi to pitanje, vrlo često se dežurni dušobrižnici jave pa nabrajaju sve moguće statističke i umjetničke kategorije prema kojima je najbolja Barcelona ikad bila ona iz sezone 2010./11. Što se tiče statistike, u pravilu se tu izvlače Messijevi rekordi, prosječan broj dodavanja i količina posjeda lopte, te razbijanje Reala 5:0 u prvenstvu i izbacivanje iste ekipe u polufinalu Lige Prvaka. Umjetnički dojam pak se upotpunjuje time da su u 2010. Top 3 igrača u izboru FIFA Balon d'Or bili redom Messi, Iniesta i Xavi, a u 2011. se jedino u tom izboru umjesto Inieste uspio ugurati Cristiano Ronaldo. 

 

Guardiola je uistinu izmijenio nogomet više od bilo kojeg trenera unazad 20 godina (pa i više). Stvorio je "domaću" ekipu koja je poharala nogometni Svijet jednom filozofijom koja je bila potpuno suprotna onome što se do tada propagiralo kao budućnost nogometa. U tri sezone su osvojili 14 od mogućih 18 trofeja. Dakle, lakše je bilo nabrojiti što nisu osvojili u tom razdoblju.

 

Ono što se pri tom zaboravlja jest da se ništa od toga nije događalo bez poneke kontroverze i podosta sreće. Zauvijek će se pamtiti uzvratna utakmica polufinala Lige Prvaka 2009. godine na Stamford Bridgeu, nakon koje su čak i najzasljepljeniji fanovi Barcelone priznali da ih je samo sudačka pomoć spasila od ispadanja. I 2011. godine protiv Arsenala u osmini finala je prolaz dalje visio o koncu, pa im je sudac pomogao dodijelivši drugi žuti karton Van Persieu iz razloga zbog kojeg nikada prije niti poslije niti jedan drugi igrač nije kartoniran, a kamo li isključen iz igre. Ma koliko god Pepova Barcelona bila nemoguće lijepa (ili dosadna) za gledanje, bili su daleko od nepobjedivih u ključnim trenucima. Dodatno, vrlo se brzo pronašao sistem za zaustavljanje "tiki-take", popularno nazvano "parkiranje autobusa", kojim su Inter, odnosno Chelsea spriječili Barcelonu da uopće dobije priliku za obranu naslova pobjednika Lige Prvaka. No, to je bila Barcelona Pepa Guardiole, jel... Jedna, jedinstvena, neponovljiva.

 

S druge strane, Luis Enrique se i danas, nakon što je (gotovo) ponovio Guardiolin uspjeh u svojoj premijernoj sezoni na klupi, nigdje ne opisuje kao "trenerski genij". Njegov sistem igre kritičari uglavnom bez dublje analize svode na "ima najbolji napad u povijesti, sve ostalo je nebitno". A ponajviše se govori o tome da "ova Barcelona više ne igra kao ona Pepova, ergo nije toliko dobra."

 

No, kada se krene s usporedbama dvije ekipe (ekipe, ne pojedinaca u ekipi), može se vrlo lako doći i do malo drugačijeg zaključka od gotovo općeprihvaćene dogme. 

 

 

Mnogi su sumnjali da je odlaskom Puyola zauvijek izgubljena mogućnost da Barcelona bude obrambeno toliko solidna kao prije. Istina, nakon njegovog odlaska obrambeni bedem je popustio. Osim toga, dok je Pepova Barcelona uvijek igrala s jednim defenzivnijim bekom (Abidal/Maxwell), dolaskom Jordija Albe dogodilo se da Barcelona praktički ima dva povučena krila, a da je gotovo cjelokupni teret čuvanja gola ostao na dva stopera i vrataru. No, sa objektivno i nominalno daleko slabijom defenzivnom postavom koja je imala tek jednog pravog stopera/prvotimca (Pique), dva rezervna stopera koji nisu svjetske klase (Bartra, Mathieu) jednog priučenog stopera (Mascherana), te dva beka kojima je obrana sekundarna (Alba/Alves), Barcelona je u sezoni 2014./15. izjednačila najbolji skor Guardioline Barcelone iz 2010./11., primivši samo 21 gol u 38 susreta La Lige. U Ligi Prvaka pak je primila tek dva gola više nego u sezoni 2010./11.

 

Ono bitno jest da su promijenili čitavi sustav igre u obrani. Dok je Pep beziznimno zagovarao visoku zadnju liniju (ponekad i luđački visoku) i time je ekipa igrala sa stalnim rizikom primanja gola iz kontre, Enrique je tu pristupio daleko fleksibilnije. Tako su Pique i Mascherano nerijetko namjerno "vukli" protivničke napadače dublje u svoju polovicu u situacijama kontre i polukontre, blokirajući im prostor umjesto da idu na oduzimanje lopte, a sve s ciljem da daju najviše moguće vremena da se bekovi i veznjaci vrate u obranu i spriječe opasnost jednostavnim viškom obrambenih igrača koji se odjednom stvorio pred Bravom/Ter Stegenom.

 

 

 

Dodatno, Enrique je riješio "rak-ranu" Barcine obrane - a to je defenzivni skok, pogotovo u prekidima. Čak i u vrijeme Puyola u najboljoj formi, protivnički korneri ili slobodni udarci sa poludistance su znali stvoriti pravu paniku pred Valdesom. No očigledno vrhunski rad na tom problemu je doveo do toga da je Barcelona postala ekipa koja prima jako malo golova iz prekida u razmjeru sa ukupnim brojem primljenih golova. Iako im trenutna sezona neće statistički biti toliko obrambeno dobra, može se lako zaključiti da je Barca danas obrambeno jača ekipa no što je bila pod Guardiolom.

 

 

Koncem prošle sezone dogodilo se ono čega su se svi u Barceloni bojali - otišao je Xavi. Simbol "tiki-take", iako je i u prošloj sezoni imao dosta smanjeni utjecaj, bio je upravo ona spona koja je najviše povezivala Guardiolinu i Enriqueovu Barcelonu. A upravo je najveći strah bio da će odlaskom Xavija prestati i dominacija Barcelone. No, dominacija je nastavljena, samo je metodologija postala drugačija. Sada umjesto metronoma iz Terasse veznim redom dirigiraju Rakitić i prinova Arda Turan. Umjesto da vezna linija bude temelj, ona je sada postala prva obrambena linija i zadnja pripremna faza prije nego što lopta dođe do napadača. Ako se zna da su dvojica od trojice "Pepovih momaka" i dalje prvotimci (Busquets i Iniesta), zaista je potrebno skinuti kapu Luisu Enriqueu zbog načina na koji je uspio transformirati i njihovu igru i pretvoriti ih iz stožera u logistiku, a da pri tom igra Barcelone nije izgubila niti na ljepoti, niti na efikasnosti (dapače). Ovo je vezna linija sposobna igrati plan A, B i C, ovisno o potrebi, za razliku od Guardiole koji nije vjerovao u bilo kakve modalitete svog plana.

 

 

Da. Neymar, Suarez, Messi. Sline cure a čuda se viđaju iz tjedna u tjedan. Takvo što niti Pep nije imao na raspolaganju. No dovoljno se prisjetiti kako se to sve činilo prije početka sezone 2014./15. Neymar nije ničime pokazivao da je budući superstar - više je sličio na flop. Messi je bio u slobodnom padu već dvije sezone, s "točkom na i" zvanom gubitak finala SP-a. Suarez je pojeo Chielinia. Tri zvijezde, tri problema. Slučaj "Ibra" je govorio da je šansa za sukob ogromna. Messi je pružao otpor do početka 2015. Pep bi to riješio tako da bi uklonio nekog od trojke iz ekipe. Enrique je ustrajao, do mjere da se posvađao sa Messijem i bio na rubu otkaza. I na kraju je uspio postići nemoguće. Složio ih je po svom ukusu i stvorio je atomski napad koji čine prijatelji. U kojem umjesto ega caruje drugarstvo iz najljepših priča. Svi rekordi su pali, a padaju i dalje. Bez obzira na sve viđeno u vrijeme Guardiole, jasno je kao dan da Pepova Barcelona nije bila ni približno toliko jaka ako bi se iz jednadžbe izvadio Messi koji je bio početak i kraj svake akcije za gol. Ova pak Barca može razbiti Real bez Messija, ova Barca je ekipa u kojoj je Messi tek treći strijelac.

 

 

 

 

Mnogi su čudno gledali kako Luis Enrique stalno rotira ekipu, do mjere da je zbog uporne rotacije izgubio i slavnu utakmicu protiv Sociedada. No, što je sezona išla dalje prema ključnim trenucima, to je postajalo jasnije da je plan postojao od početka. Kada su svi protivnici imali pune ambulante ili su padali s nogu, glavne vedete Blaugrane su bile zdrave i letjele su po terenu. Kako prošle, tako je i ove sezone početak bio klimav. Često i porazan. No, okretanjem godine na kalendaru došlo je vrijeme pobjeda. Ove sezone srušen je još jedan rekord - Barca je do dana pisanja ovog teksta odigrala točno 32 utakmice zaredom bez poraza u svim natjecanjima, od toga sa svih 19 ekipa La Lige zaredom. Sve najteže protivnike redom su pobijedili, ako ne i razbili (Real, Valencia, Arsenal, Atletico). Sada pobjeđuju i u trećoj brzini. Štede se.

 

 

Uz najdužnije poštovanje trofejima Lige Prvaka iz 2009. i 2011., Barca nikada nije imala na papiru teži put do pobjede nego li 2015. g. I nikada to nije odradila toliko suvereno kao prošle sezone. Ma kako god se zvali, pobijediti u knock-out fazi Lige Prvaka redom Manchester City, PSG, Bayern i Juventus, te pri tom izgubiti tek jednu (nebitnu) utakmicu mogu samo istinski šampioni. Niti u jednom trenutku nije postojala opasnost da bi Barcelona izgubila ili ispala - a tog straha je bilo u obje Pepove pobjedničke sezone. Kritičari će reći - PSG i Bayern su bili desetkovani ozljedama. No, zar nije isto moglo biti i obrnuto? Enriqeuova Barca ima daleko najmanje ozljeda od velikih ekipa već drugu sezonu zaredom, što govori da u pitanju nije sreća, nego možda ipak vrhunsko vođenje trenažnog procesa i ekipe.

 

 

Poznato je kako ljudska psihologija iz nekog razloga uvijek cijeni više ono što se dogodilo u prošlosti u odnosu na ono što se događa u sadašnjosti. Taj "prije je bilo bolje" sindrom i nadalje drži Los Culese, simpatizere Barcelone, ali i one koji su više-manje neutralni u tom pogledu. No, iako je i u Pepovo vrijeme Barcelona bila favorit za obranu krune u Ligi Prvaka, nikada do sada se taj pothvat nije činio toliko izvjestan, čak i uz daleko jaču konkurenciju. A razlog tome je jednostavan. Htjeli to priznati ili ne, ova Barcelona, a ne ona Guardiolina, je najjača ekipa u povijesti klupskog nogometa.