Putopis Filipini: Zemlja čiji su najveći izvozni proizvod ljudi
Foto: Index
NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, upravo su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Laos, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Filipini
1. poglavlje
U Magellanovom dvorištu
Na istom onom malom otočiću gdje je 27. travnja 1521. godine umro slavni moreplovac Fernando Magellan, nalazi se Mactan - Cebu, drugi najprometniji aerodrom na Filipinima. Nekoliko je razloga zašto smo u popodnevnim satima 20. studenog sletjeli upravo tamo, a ponajviše jer ga niskotarifne kompanije povezuju s Kuala Lumpurom za svega pedesetak eura. Ništa manje važna nije ni činjenica da je višestruko slabije posjećen od onoga u glavnom gradu, gdje avioni često poput strvinara kruže zrakom čekajući svoj red, dok se na koncu svakom posjetitelju ove pacifičke države ionako toplo preporučuje upravo na ovom mjestu pripremiti se za ono što ga očekuje u jednom od najvećih metro područja svijeta, strašnoj Manili s gotovo 25 milijuna ljudi.
Prije no što uskočimo u taxi, čiji će nas vozač po dolasku u centar bezobrazno prevariti, vratimo se petstotinjak godina u prošlost da pojasnimo što je to portugalskog veleizdajnika dočekalo na ovom udaljenom mjestu. Dakle, pronašavši na samom dnu Južne Amerike prolaz koji se i danas zove njegovim imenom, 28. studenog 1520. godine Ferdinand Magellan punim je jedrima uplovio u nepregledno modro prostranstvo kojeg je nazvao Tihi Ocean, da bi četiri i pol mjeseca kasnije njegova izmučena posada stigla na Filipine. Napredujući kroz mravinjak manjih i većih otoka, ekspedicija je 7. travnja napokon stigla na otok Cebu, gdje je španjolsku delegaciju širokih ruku dočekao kralj Humabon, pristavši preobratiti narod na kršćanstvo samo da stvori savez s moćnim došljacima.
Povijesna tumačenja dosta su oprečna, ali vjeruje se kako je na Humabonovu dobrodošlicu Španjolcima, kralj susjednog otoka Mactana, gledao s prezirom. Slavni Lapu Lapu bio je po predaji islamske vjeroispovijesti i ne tako sklon europskim osvajačima. Istovremeno, da učvrsti svoj dogovor s Cebuancima, Magellan je odlučio prisiliti odmetnutog kralja Mactana da se podčini Humabonu pa je s tridesetak do zuba naoružanih vojnika u ranim jutarnjim satima 27. travnja pristao u današnji Magellanov zaljev i pokušao iznenaditi uspavane domaćine. Međutim umjesto da su se, kao i ostali domoroci s kojima se do tada susretao razbježali, vojnici Lapu Lapua fanatično su se borili i potpuno odbili napad. Magellan je na koncu ostao sam na prvoj crti bojišnice, a presudila mu je otrovna strijela koja ga je pogodila u nogu.
"Mi Filipinci narod smo prepun paradoksa. Vani smo uvijek u kratkim rukavima i japankama, a sunce je često toliko jako da moramo koristiti kišobrane, dok s druge strane po šoping centrima toliko raspale klime pa smo prisiljeni nositi duge hlače, jaknu i cipele. Kod nas je sve obrnuto", priča nam vozač, dok pod izlikom prejakog sunca prekriva taksimetar. "Evo još jedan primjer! Tu se nalazi velika statua Lapu Lapu, kojeg nacija veliča kao prvog domoroca koji se suprotstavio omraženim španjolskim konkvistadorima, a samo malo dalje vidjet ćete ogroman spomenik njegovom smrtnom neprijatelju Magellanu, "proroku" koji je u ove krajeve donio blaženo kršćanstvo i svakojaki prosperitet. Gdje toga ima?"
Provlačeći se kroz žalosne slumove u kaotičnoj rijeci prometa, vrlo brzo vratio nam se onaj osjećaj nelagode s kojim smo se tako često susretali u Južnoj Americi. Na sreću, shvatit ćemo nešto kasnije, ne stvara isključivo siromaštvo lopove i razbojnike, već prilika, okruženje i društvene vrijednosti.
U trenutku kada smo stigli pred šoping centar, nezvani desetogodišnjak otvorio je vrata automobila i stao uporno prositi, a svu tu zbrku taksist je iskoristio da udvostruči cijenu prijevoza. "Ali dogovor je bio 300 pesosa! Uostalom gdje je taximetar", ponovio sam nekoliko puta, braneći se od vješte ručice koja je već pipala po mojim džepovima. Ne mogavši se kvalitetno suprotstaviti "napadačima" na dvije fronte, vozaču sam platio traženih iznos pa žestoko izvikao nasrtljivog dječaka. Znam, ljudskije je bilo zamijeniti dvije reakcije.
Ulazeći s backpakovima u Ayala mall, koji cijelim svojim bićem doslovce vrišti "born in the USA", susreli smo se s nevjerojatnom amerikanizacijom društva, koja se sustavno provodi na mnogobrojnim životnim poljima. Sva obilježja i svi putokazi na engleskom su jeziku, bliješteći izlozi krcati su najpoznatijim robnim markama, a aktualni pop hitovi Zapada odzvanjaju i najudaljenijim kutcima ovog gigantnog zdanja. Ljudi koriste mnoge američke fraze, a roditelji se i najmanjoj djeci obraćaju s hollywoodskim poštapalicama "If u keep doing that, we ll go home" ili "Stop it boy, dont make me slap you."
Osluškujući taj neprirodni žamor, počeli smo tratiti onih nekoliko preostalih sati do susreta s našim domaćinom, 24-godišnjim glumcem i redateljem, koji je upravo ovo mjesto izabrao kao lokaciju sastanka. Eli je rođeni Cebuanac, a goste preko Couchsurfinga prima iznimnom dobrodošlicom, ponajviše zbog toga što su mu prvi surferi bili portugalski kamermani koji su pripomogli snimiti njegov prvi film. Mjesecima ga je bezuspješno finalizirao, a onda je uz njihovu pomoć sve zgotovio u jedno popodne. Svoje premijerno kratkometražno filmsko djelo planira poslati na lokalni filmski festival, a nas je bez imalo pretjerivanja kvalitetom ugodno iznenadio.
U srcu cebuanskog geta
Nakon kratkog druženja u obiteljskoj kući, smjestio nas je u suteren, koji je preuredio u garsonijeru, a kako je za sutra ujutro najavio novo snimanje, rano smo legli u krevet i pokušali se naspavati. Bilo je to naivno očekivati. Tijelu će trebati još barem nekoliko dana da se privikne na sedmosatnu vremensku razliku, a da stvar bude gora, već u 6.30h sljedećeg jutra Eli nas je probudio i odvezao u centar Cebua. Rekao je da se zabavimo, dodavši kako će naša soba, odnosno njegov studio, biti zauzet do kasnih popodnevnih sati.
Ne znajući što raditi u to rano nedjeljno jutro (kafići praktički ne postoje), a uzevši u obzir da još nismo bili upoznati s onim što nas očekuje na ulicama, ušetali smo u dvorište obližnje katedrale i pridružili se euharistijskom slavlju na engleskom jeziku. Sunce je već grizlo kao pobješnjelo pseto, a prvi kišobrani počeli su nicati nad tamnim glavicama lokalaca. Nekima će zvučati smiješno, ali dobrih sat vremena sjedjeli smo u teško izborenom hladu, gledajući ta nevina i bogobojazna lica kako bi smogli hrabrosti prepustiti se zovu ulice.
U nastavku jutra obišli smo nekoliko najvažnijih povijesnih zdanja, poput Magellanovog križa i nevelike španjolske utvrde, nakon čega smo se zaputili na popularni Carbon market, gdje se osim baš svega, prodaje i sušena riba, svojevrsni lokalni specijalitet. Dosta vremena trebalo nam je da se priviknemo na miomirise koji su nas okruživali, a taj koktel sunca i smrada kao da nas je pomalo udario u glavu pa smo ničim izazvani ušetali u slum koja se nastavlja na plac. Prošavši veliki dio Južne Amerike, s pravom možemo reći kako se notorne brazilske favele, mračni kolumbijski getoi pa ni bolivijski El Alto ne mogu usporediti s ovim. Ti ljudi i njihove životinje doslovce su pili, jeli, spavali i srali pred vratima svojih raspadnutih kućeraka.
Došavši do samog ruba naselja, iznenadila nas je silueta idilične polinezijske barke kojom je upravljao spretni dječarac. Na njegovu žalost nije to radio u plavetnilu neke lagune okružene pješčanim plažama i plivama egzotične ribica, već u malaričnom zaljevčiću pod odurnim betonskim mostom, s mrtvim lučkim ribama koje su poput lopoča plutale uokolo. Brzo smo izvadili fotoaparat i zabilježili trenutak, a onda krenuli natrag. Ako se pitate jesmo li slikali te manifeste bijede koje spominjemo, odgovor je da jednostavno nismo imali snage paradirati s mobitelom u životnim uvjetima, gdje se po pasjoj vrućini desetak ljudi tiska ispred prastarog miksera na čiju su elisu zakačene trakice najlona. To je naime ventilator. Ne, strah nije bio toliko prisutan jer je prilično utješnu ulogu imala glazba. Naime, umjesto nekog agresivnog stranog jezika ili još gore tišine, iz sojenica je odzvanjao hit Whitney Huston "I will always love youuuu". S osmjehom na licu odradili smo posljednje korake, a onda su stali vikati za nama: "Thank you"...
Kući smo stigli u ranim večernjim satima, taman na megdan domaćinu, koji nikako nije shvaćao koliko smo zapravo umorni. Sve karte odmah je stavio na stol. "Nemate pojma kakvu idiotsku naciju imate pred sobom. Ova zemlja ima toliko potencijala, a mi je sustavno uništavamo. Iako, vrlo je teško njegovati nekakav snažni nacionalni identitet kada smo raštrkani na sedam tisuća otoka. Nema tu kohezije, zajedništva i ma što mi pričali, uvijek će pojedina mjesta igrati neku svoju prljavu igru. Veliki je problem što su Filipinci u pravilu vrlo neambiciozni, a država istovremeno jako korumpirana. Pogledajte, okruženi smo prosperitetnim zemljama poput Malezije, Taiwana, Hong Konga i Bruneja, a iz godine u godinu samo nazadujemo. Nedostaje nam puno toga, a ponajviše čvrsta ruka. Previše smo povodljivi, a nekakav pravac razvoja nemamo. Dobri smo samo u kopiranju."
"Sljedeće godine predstoje nam predsjednički izbori. Dugo sam vremena govorio kako nam nema pomoći i kako nije bitno tko je na čelu države, sve dok su ljudi i njihov mentalitet isti, međutim u siječnju je kandidaturu objavio Rodrigo Duterte i on je po meni nada Filipina. Radi se o gradonačelniku Davaoa, koji već 22 godine upravlja ovim gradom željeznom rukom. Znate kakvi zakoni vladaju tamo? Za krađu se odmah siječe ruka, a za veće prekršaje postoji i smrtna kazna. Možda zvuči predrastično, ali to je jedini način kako možemo naprijed. Davao praktički više nema kriminala. No nije samo to problem. Kronično nam nedostaje industrija. Sve će vam biti jasno kad vam kažem da najveći izvozni proizvod ove zemlje čak nisu ni banane već ljudi. I to je ono što rastužuje. Svaka iole sposobnija osoba odlazi van, a u državi ostaje šljam. Što mislite zašto roditelji forsiraju engleski s djecom,o je šansa da se prvom prilikom pobjegne odavde", nabrajao je Eli dok smo tonuli u san.
2. poglavlje
Prašinari Negrosa
Sljedeće jutro pozdravili smo se s Elijem i uhvatili autobus za gradić Liloan, gdje smo se brodićem trebali prevesti na susjedni otok Negros. Kada kažemo otok, uzmite u obzir da je velik kao trećina Hrvatske i ima nešto više od četiri milijuna ljudi. Na četverosatnom putu nizali su se predivni tropski krajolici, a posebno su nam za oko zapela mala mjesna groblja, koja su se umjesto uz hladne čemprese, ugnijezdila pod živopisne palme, među kojima su se igrala djeca. Kakva je to razlika u odnosu na Lovrinac ili Mirogoj, gdje se kult smrti doživljava tako nezamislivo ozbiljno. U svakom slučaju daje čovjeku za misliti.
Vožnja brodom trajala je dvadesetak minuta, a na drugoj strani, u mjestašcu Sibulan čekao nas je naš novi domaćin, 19-godišnji Berjan, koji je donio naizgled suludu životnu odluku, preselivši se iz vazdazelene utrobe Nizozemske na tropske Filipine, gdje je upisao četverogodišnji studij. Za sada se dobro snalazi, kuću je prije nekoliko tjedana iznajmio u ruralnom dijelu tog najvećeg studentskog grada u zemlji, no ni sam nema pojma što ga sve očekuje. Shvatili smo još prvog dana u Dumagueteu kako su Filipinci jedan potpuno drugi svijet, koji za smotanog i do neba usamljenog mladog Europljanina sprema zamke na svakom koraku.
Naravno uz brojne negativnosti, poput premasne i prezašećerene hrane, nehigijenskih uvjeta života, nesnosne vrućine i oblaka prašine koji se nadvija nad gradom, Dumaguete ima i svojih dobrih strana. Puno mladih ljudi, a samim time restorana, kafića i noćnih klubova. Najam motora smiješno je jeftin, svega 40 kuna po danu, a posebice primamljive cijene su masaža. Sat vremena iznosi 22 kune i to za kakav god se tretman odlučili. Neupućenima je važno napomenuti da po nepisanom pravilu, na ovom dijelu svijeta, švedska masaža uljem najčešće uključuje zaista baš SVAKI dio tijela te da se maseri ne libe ponuditi svoje posebne usluge ni kada dečko i djevojka ili muž i žena leže u istoj prostoriji jedno pored drugog.
U Dumaguete smo stigli na proslavu dana grada, slijedom čega su lokalci svih dobnih skupina neumorno paradirali ulicama u nekakvoj manjoj verziji karnevala u Rio de Janeiru. Uputili su nas kako moramo probati nekoliko stvari. Lechon ilitiga pečeni marinirani svinjski trbuh, nešto slično argentinskom matambreu; zatim Belon, fermentirano kokošje jaje, famozne kolačiće Silvana te sladoled od biljke Ube, koji na prvi pogled doslovce odbija svojom neprirodnom ljubičastom bojom, no jednom kada se proba, čini se nenadmašnim. Nekakav miks kokosa, lješnjaka i čokolade. Sve gorepomenute stvari probali smo s izuzetkom jaja, koja su već samim izgledom izuzetno odbojna.
Drugi dan boravka na jugu Negrosa iznajmili smo skuter i krenuli na plažu u mjesto Dauin. Pogrešno je misliti kako na svakom filipinskom otoku postoji rajska plaža. Ona u Dauinu jedna je od rijetkih pristojnih i to ukoliko se pod tim smatra brčkanje u društvu desetak pasa lutalica i dječurlije koja filipinskom verzijom tondina mahnito puca uokolo.
Vožnja na blagoslovljenom skuteru
Kada već govorimo o vožnji motorom, zaboravio sam napomenuti kako je još prve zajedničke večeri Berjan predložio da s njegovim skuterom odemo po meso za roštilj. Vjerojatno ste mnogo puta čuli o prometu u azijskim zemljama, kaosu i bezakonju u kojem pješak nije ništa više no mušica koja s vremena na vrijeme skonča na vjetrobranskom staklu, i ja sam, no jednom kada se uđe u tu košnicu shvatiš da te ništa na to nije moglo pripremiti. Na moju nesreću, nizozemski tinejdžer imao je potrebu pokazati mi sve svoje kaskaderske sposobnosti. Kao osoba koja desetak godina vozi skuter nije me lako impresionirati brzom vožnjom, no ono što je Berjan izvodio po cesti, graniči sa slalomom Janice Kostelić, kada je ono na Sljemenu ostala bez štapa.
Isprva sam se trudio pratiti, procjenjivati kamo će tko skrenuti, tko će kome oduzeti prednost i na koji način, ali onda sam shvatio da je to posve uzaludno. Pravilo je da pravila nema. Što si odlučniji i luđi, to imaš veću prednost. Ima u gradu, priča se, jedan stidljivi dečko koji sedam dana nije prešao cestu.
Pola sata trebalo nam je do šoping centra i natrag, a kad smo napokon stigli kući, Sanji sam rekao da može biti sretna što me vidi živa. Najmanje triput presjekli su nam put pri brzini od 70km na sat, a još pet puta pretjecali smo trokolice s desne strane baš u trenutku kad su one skretale. Vjerujte mi, bit će pravo čudo ako ovaj plavokosi Nizozemac poživi sljedeće četiri godine u Dumaguete vozeći se na ovakav način.
Jednom kad smo iznajmili svoj skuter, sve je doduše izgledalo nešto miroljubivije, međutim opet je glavni redar ovih prašnjavih ulica, s kojih se uvečer kući vratiš bijel kao uvaljan u brašno i spreman za prženje, isključivo instinkt. Prometna policija gotovo da ne postoji, kacige ne nosi nitko, a da budem sasvim iskren, nisam siguran ni da policajci uopće postoje. Tu i tamo prođe neko auto, kao reklamni hologram onih na vlasti, a svatko tko se želi na ovaj ili onaj način osigurati, jednostavno iznajmi zaštitara. Njih je po procjenama, desetorostruko više no policijskih službenika.
I sljedeća dva dana skuter nas je vrlo dobro služio, stopili smo se nekako s tom nepreglednom želatinastom masom prometa, a sve vrlo vjerojatno zahvaljujući crkvenom blagoslovu. Da pojasnimo. Namirisavši nekakav dobar ulični roštilj, zaustavili smo se točno pred katedralom, kada je iz nje izašao svećenik i krenuo prema nama. Ispostavilo se da je ciljao auto pakriran odmah pored nas, koji je mladi bračni par taman kupio. Prišao im je i čestitao na dobrom pazarenju, a onda iz halje izvadio malu plastičnu bočicu i stao prskati svetom vodicom gepeku, mumljajući nerazumljive molitve. Kada je obradio zadnja sjedala, prebacio se na prednja, a onda i na sam motor, posebno pažljivo posvetivši se zupčastom remenu, čije pucanje, zna se, u pravilu nanosi nepopravljivu štetu motoru.
Ne gubeći pribranost, lagano smo se motorom primakli svećeniku i nježnim izrazom lica zatražili tretman. Kiselo se nasmijao i prstima pokazao kako to košta, puno košta. Nije to zajebancija. A onda ipak dok smo odlazili, nešto se slomilo u njemu pa nas je kao krišom špricnuo svetom vodicom ono kako samo majka uvali voćku djetetu trenutak nakon što je strašno naljutio.
Kako bilo, nakon prvih osam dana zdravi smo i čili, a sada naš put nastavljamo prema otoku Bohol, gdje ćemo posjetiti najmanje primate na svijetu i čokoladne brežuljke. Prije toga zaronit ćemo u dubine Sulu mora i zaplivati s golemim kitopsinama. Do sljedećeg čitanja...
