Foto: Gucci

LOŽIM se i na romantiku. Meg Ryan mi je zakon po tom pitanju. U svim filmovima, a naročito u onom "Kad muškarac voli ženu", gdje je Andy Garcia ne ispušta iz ruku. Što je zapravo romantika? Nakon dumanja, konzultiranja sajtova i malog Favorit piva, ubrala sam. Pojam se da opisati, ali ne i definirati u jednoj rečenici. Romantika pokazuje da ti je stalo do nekoga. Svi imamo potrebu za njom, ali svatko je fura na svoj način. Da je meni netko darovao keramičko pero za ljevoruke i Kunderinu "Besmrtnost" s posvetom odmah bi pala na njega. Još da je uletjela nova "Escada", film "Paris, Texas" i bilo koji album Miše Kovača uz obećanje da ćemo dugoročno imati stan u centru Zagreba i zalihe "Dubrovačke Malvazije" za crne dane, odmah bi se udala za tog frajera. Kako se takav još nije pojavio, evo me tu gdje sam. I još nešto, glede romantike. Mnogi misle da je to ono što žene žele od odnosa. Krivo.

I muškarci su romantični

Ko kaže da nisu. Moj frend s faksa jedne je zime sjeo u golf i vozio se ihihi kilometara do Uppsale u Švedskoj da bi tadašnjoj curi sprejem na zgradi ispisao: "Mirna, volim te". To je bio podvig. Proveo je dan s njom, odspavao nekoliko sati i vratio se natrag. Kada sam prošle godine imala temperaturu, poštar mi je banuo na vrata i donio "Inception" s Di Capriom i još dva bitna filma. Ali pošiljatelj nije bio moj frajer, nego moj rođak. Da ne griješim dušu, i Oz je ovo ljeto bio romantičan. S Bregovićeva koncerta u Splitu vozio me čitavu noć u nepoznatu pravcu da bi mi sutradan na Cresu pokazao Lubenice, jednu od  10 najljepših plaža na svijetu. Svjesna sam da je to radio samo da me "smunta" u čemu je i uspio. Međutim, dva mjeseca nakon, pokušao je reprizu. Ali nije nam išlo prošli vikend na Vlašiću. Da mi je u romantičnoj nakani Oz tamo skinuo i zvijezde s neba, ne bi bilo pomoći. Počela sam misliti na drugoga.

Optika Kraljević

Što se tiče drugog, još uvijek mu ne znam ime. Pamtim da je crn, visok i u formi. Ali sigurna sam da je pravi. Iz Slatkog je u Hercegovini, radi u centru Zagreba, ali još se nismo susreli iako on navodno traži mene, a i ja njega. Žena koja mi je prodala dokoljenke gatala je da ću ga susresti prošli vikend na Vlašiću, ali to se nije dogodilo. Za danas sam gotova s pacijentima. Sjedim u kafiću Arheološkog muzeja. Toplo je, sunce mi grije ramena. Nastojim uživati i ne misliti o njemu. Čip za romantiku mogu aktivirati i sama tako što prsnem novi Escadin parfem po sebi. Čitam što piše na kutiji. Slova mi titraju. Ruža, svježa i prozračna. Isuse, presitno su tiskali. S notom jutarnje rose i ylang-ylang cvijeća. "Ne, ne ide to tako", pomislim i završim na kontroli vida u Optici Kraljević. Nije dioptrija. Samo zamor oka. Daju mi kapi, za slučaj da se ponovi. "Treba se riješiti iluzija, ako želim nešto zapravo", uvjeravam samu sebe. Baš tada, zvrcne mi telefon. S druge strane je Marko. Onaj lik iz Makarske. Prolazi sutra kroz Zagreb i dat će mi informacije o frajeru iz Slatkog. Napokon. Korak po korak, ali idem u susret sudbini.

Sve kodirano

"Korak naprijed i dva unatrag. Tako mi je valjda suđeno", pomislila sam. Istina, Marko je došao u Zagreb, ali tražio je da se nađemo u Lučkom na naplatnim kućicama jer on je tu s kamionom. Još prevozi veprove i nije mu zgodno zavlačiti se u grad. Nisam pristala, pa smo se našli na Tržnici u Branimirovoj. "A ti si ta", mrsio je kao da sam ukleta i brzopleto se rukovao. Nije gubio vrijeme pa je na štandu kraj blitve i jabuka raširio prastaru kartu. "Tu je Slatko", pokazao je ucrtano mjesto. "Stvarno piše", uzviknula sam. Ako postoji Slatko, onda ni moj tip nije izmišljotina. "U novim kartama su ga izbrisali", ljutio se. "Zašto", zapitkivala sam. "Politika je to", tvrdio je. „Obećao si da ćeš mi sve reći" podsjetila sam ga. "Hoću, ali drugi put", pozdravio se i tutnuo mi kartu i današnje novine. "Kako se on zove", pokušala sam na brzinu. Nije htio reći. "Ali imam poruku", tvrdio je. "Od njega", srce mi je zaigralo. Očekivala sam informaciju. "U ponoć trebaš bit, ali ubij me ako znam gdje. Biće Pariz ili Dubrovnik", govorio je. Nije mi s tim pomogao. Grabio je prema kamionu. Bila sam razočarana. "Obuci nešto lipo", dobacio je prije ulaska u kabinu. Spominjao je svilu.      

1Q84

Po glavi mi se motala svila. Bila je to neka šifra, ali nisam je kužila. Sjela sam u prvi kafić. Da sredim misli, prvo sam buljila u prazno, a onda se dohvatila Markovih novina. Samo sam ih prelistavala nemoćna da shvatim što unutra piše. Pariz je očigledno bio njegova izmišljotina. Pogledala sam na sat. Bilo je 10. Do Dubrovnika bih stigla do ponoći, ali nema šanse da sad potegnem iz Zagreba do Pila poradi tipa kojem ne znam ni ime. Ne znam kako ni zašto, ali u jednom trenutku sam uspjela pročitati naslov teksta: "Zbog Murakamija knjižare rade do ponoći". Mislilo se na one u Americi. Tamo samo što nije izašao novi roman tog književnog superstara. Naslov je bio "1Q84" što je japanska referenca na Orwellov "1984.". Palila sam se na nepročitano, na ono što ima zaplet  i što nije skužljivo na prvu. Knjiga je plela složenu nadrealnu pripovijest o dva lika, muškarcu i ženi, koji su u potrazi jedno za drugim. Nakačila sam se na nju i prije nego je prevedena. Dovela sam je u vezu sa mnom i tipom iz Slatkog. I nas dvoje se tražimo. Ispod Murakamija bila je vijest. U CineStaru danas počinje igrati "Ponoć u Parizu", film Woody Allena. Idem na prvu projekciju u 17.15. Možda i on bude tamo.  

Who run the world

Film je bio gledljiv i prozračan, ustvari jako mi se svidio. Ali on nije bio tamo. „Makar sam slobodna od novih veza", pomislila sam na povratku doma. Razmišljala sam što to znači i ubrala da sam sama na svijetu. Ne znam kako sam od te grozne misli uspjela zaspati, ali nešto prije ponoći iz mrtvog sna probudila me zvonjava na vratima. „Di si ti", srezala me Rita. Nije mi se dalo pravdati što sam zaboravila na naš izlazak. „Obriši te suze draga", pumpala je više nego što je pjevušila. Bila sam joj zahvalna što nije nastavila s onim „Jer čitav je život pred nama". "Tko najbolje pjeva tu pjesmu", gnjavila je. Nisam imala odgovor. "Fakat si u komi", obznanila je spominjući kako je ludilo izvodi onaj lik ispred hotela Dubrovnik. "Ok. Pustit ću nešto jače", rekla je i raspalila „Who runs the world". Nisam imala komentar ni na to. Otkucala je ponoć, a meni se tek tada upalila lampica. Kodovi koje mi je nemušto prenio Marko odnosile su se na ponoć u hotelu Dubrovnik. U susjedstvu. " Gdje ćeš", Rita se čudila kad sam požurila vani. "Imaš li nešto svileno", pitala sam. Dobacila mi je šal. "Pepeljuga leti na spoj. A tko je princ", uskočila je. "Pojma nemam" rekla sam, više sebi nego njoj. "Štikla glavu čuva", govorila je. "Samo pazi po stepenicama", čula sam i istrčala na ulicu. 

Ponoć u Dubrovniku

Moja ulica je najljepša noću. Kad sam istrčala, vani nije bilo ni žive duše. Svjetla reklama i pokoji taksist bili su svjedoci kako sam potpeticama razbijala ponoćnu tišinu. Gotovo bez daha gurnula sam vrata i utrčala u hotel Dubrovnik. I? Ništa se nije promijenilo. Naravno da njega nije bilo tu. Mora da sam krivo ubrala jer bilo je tek nešto iza ponoći. Valjda bi me sačekao pet minuta. Shvatila sam pravu istinu. On mene uopće nije tražio. Položila sam oružje, kapitulirala u apsurdnoj potrazi za likom za kojeg sam umislila da je moja idealna polovica. Romantika je u sekundi izašla iz mog života koji mi se odjednom učinio ništavan i jadan, a ja sam bivala sve manja i manja. Da nije došao recepcionar, pretvorila bih se u ništa.

Crvena jabuka

" Samo trenutak", rekao je i nestao iza pulta recepcije. Kad se pridigao u rukama je imao nešto. " Vi ste Eva Rebrov", pitao je. Klimnula sam. "Gospodin je ostavio. Za vas", rekao je i pružio mi raznobojni paketić. "A gdje je on", pitala sam za tipa iz Slatkog. Recepcionar je slegnuo ramenima. "Kako gospodin izgleda", pokušala sam se uvjeriti i bilo što saznati. "Kao da vi ne znate. Visok je i crn. Moglo bi se reći zgodan", govorio je recepcionar. Ostavio vam je ovo još popodne. Nisam više insistirala. Otvorila sam paketić. Unutra je bila "Svila", roman Alessandra Baricca. Umjesto posvete, lik iz Slatkog ostavio mi je kartu za koncert Crvene jabuke, 21.09. na Bundeku. To me raznježilo. "Vidimo se kraj glavne pozornice", pisao je. "Imat ću jabuku u ruci." Ne znam jesam li tada bila između suza i smijeha, ali drmalo me nešto. Zamolila sam recepcionara šalicu mlijeka, da se skuliram. I sebe može počastiti pićem. Poslije nismo puno razgovarali. Više smo pijuckali svatko svoje. "Što slavimo", pitao me. Smiješila sam se misleći na frajera iz Slatkog. Moj život je napokon krenuo. 

Prethodne kolumne Sanje Bilić pogledajte ovdje.