Foto: Orgreen

LJUBAV je kao selotejp. Za nekog se zalijepiš ili ne zalijepiš. To nije sporno. Mene je zeznula shema da smo svi dio onog što alkemičari zovu Anima Mundi ili Duša svijeta. Popila sam foru  da je nekad davno fakat postojalo samo jedno biće, a onda se podijelilo na mušku i žensku polovicu. I što s tim? Umalo me pomeo taksi na zebri u Teslinoj, ali poanta nije u tome što je utorak  6. rujna i što žurim na posao. Bit je da se od cijepanja duše cijeli ljudski život sveo na traganje za davno izgubljenom Drugom polovicom. Nebitno žudi li netko za novcem, znanošću ili za moći. Sve što postigne je nepotpuno, ako ne pronađe idealnog partnera ili svoju Dugu polovicu. Zato, ni u ludilu ne odustajem od svoje potrage za tobom.

Slažem puzzle

Da ponovim gradivo. Što znam o tebi? Vidjeli smo se na plaži. Sjedili smo i pili Karlovačko na ušću Neretve ravno prije 18 dana. Upamtila sam te. Visok si, crn, oko 40 godina. Identificirala bih te da zatreba. Poslije si me tražio. I ja sam tebe. Na žalost, nismo se susreli kao da smo paralelni pravci. Baba je u oporuci kazala da si iz Slatkog u Hercegovini i da ne brinem jer si kao stvoren za mene. To mjesto nije ucrtano na karti, ali lik iz Makarske tvrdi da postoji. Za par dana će kamionom proći kroz Zagreb i sve pojasniti. Ako Ante ne laže, ti radiš i muvaš se po centru Zagreba. Slažem puzzle u glavi. Locirali smo te u širem pojasu, ali ne znam ti ime, što radiš i gdje si sada. Poljubio si me jedanput i dojmilo me se. Mentalne slike su jake. Sve ostalo će se tek dogoditi. Dakle, do kraja tjedna ću sto posto naletjeti na tebe.   

Tko je zapalio žito?

U mojoj ordinaciji na 13. katu Zagrebačkog nebodera frka je i panika. Na kraju radnog dana kad u hodniku više nema nikoga, netko mi pokuca. "Eva Rebrov", oslovi me. Nasmiješim se. To je moj pacijent. Završili smo s terapijom. Pruža mi buket cvijeća. "Hvala. Niste trebali.", izjavim. "Kako da ne. Puno ste mi pomogli", ustvrdi on. "Nego, tko je zapalio žito", zakuca mi tricu suludim pitanjem. Pomislim da nije neka igra u điru, sjetim se tv serije otprije milijun godina i spremno izbacim odgovor: "Student". Pacijent odmahne glavom. "Ne pitam vas to". U sekundi se začudim. "U očima vam vidim sve poharano i spaljeno", nastavi bez dlake na jeziku. "Tko je on", izravno me upita, a ja slegnem ramenima. "Polomit ću mu noge, ako treba", izjavi. "Dajte, molim vas. Smirite se", govorim misleći da mu pokažem vrata ili zovem zaštitare. "Nesretni ste, Eva", ispali tvrdeći kako sto faktora kod mene upućuje da nisam dobro. Preporuči mi terapiju kod doktora Katinića. " To mi je kolega i prijatelj. Radili smo zajedno", izjavim. "Tim bolje", poentira pacijent. " Javite mu se, da ne bude prekasno". 

Tarot i rita

U srijedu sam čitavo popodne dolazila sebi zbog suludog pacijenta. Kako su mu napamet pale one gadarije? Iza dnevnika, nadala sam se da će Rita spasiti stvar. Banula je na tematsku večer: "Znam s kim si spavala ovog ljeta". Jedva sam čekala da joj kažem sve. Ponudila sam je kolačima. "Draga, na dijeti sam", dobacila je. Koncepciju je rasturila tarotom. Htjela je da mi gleda budućnost. Razbacala je karte i meni se stalno otvaralo isto. "Priznaj. Imaš dva frajera", navlačila me na tanak led. Rekla sam da nemam nijednog, ali ako biram između Oza i lika iz Slatkog, mislim da je Hercegovac onaj pravi. "Na bajke ti padaš", prekorila me. Pokušala sam citirati Sean Penna iz flma 21 gram, ali uzalud. "Ne budi naivna. Šanse da pronađeš svoju idealnu polovicu su jedan naspram 285 tisuća", poklopila me tvrdeći da zna sve o toj temi. "Prekinula sam s Robijem", napokon je priznala. Misleći da je on pravi, samo je nakon raskida pala još dublje. " A da uletim tebi na terapiju", pokušala je što sam odlučno odbila braneći se kako ni ja nisam ok ovih dana. "Onda ćemo zajedno", rekla je.  "Gdje", pitala sam i odmah dobila letak u ruke. U petak, 9. rujna, započinje terapija lucidnog sanjanja u hotelu Rebro.

Sanjala sam da si htio skočiti s željezničkog mosta

Ujutro me probudio mobitel. Oz je zvao. "Otkud ti", pitala sam. S druge strane se čuo muk. " Sanjala sam te", rekla sam. Htio si skočiti sa Željezničkog mosta. "I? Jesam li", pitao je. "Ne. Sava se zamutila pa ti nisam dala", otoplila sam konverzaciju. Izgledalo je kao da se brinem za njega. "Ti si me spasila.", smijao se. "Dolazim sutra u Zagreb", najavio je. "Ne moraš, što se mene tiče", rekla sam. Nisam ti oprostila. " Imam iznenađenje", tvrdio je. "Ne treba, fakat ništa ne trebam.", naglasila sam. "To ti misliš", izjavio je i prekinuo razgovor. 

Dokoljenke

Sjedila sam u četvrtak u 11 ispred hotela Dubrovnik. Tu smo psihoterapeut Katinić i ja trebali srknuti kavu. Suludi pacijent mi je ubacio bubu u uho pa sam htjela provjeriti je li sa mnom sve u redu. Katinić je kasnio. Naručila sam espresso i odlučila uživati u sunčanom danu. U prvi mah sam mislila da će me iznervirati žena koja je prodavala dokoljenke jer mi iste nisu trebale, ali kad je na uporno nutkanje rekla da zna gatati, popustila sam. Sjela je do mene, uzela šalicu i zabuljila se u nju. "Za dva dana ćeš naletjeti na njega", ispalila je. "Ma da", zaintrigiralo me. "Čekaš ga tu, a on je u drugoj državi", rekla je. Ispalo je da se sve vrti oko broja dva. "U šalici su ti dvojica", vidjela je gatara. Katinić je sjeo do nas kolutajući očima. "Utopli noge, tamo će bit ledeno", govorila je. Znala sam da nigdje ne idem. Gatanje je bilo navlakuša da kupim dokoljenke. I kupila sam pet pari. "Ne razumijem", počeo je Katinić.  Ne znaš reći ne pa kupuješ ono što ti ne treba. Ok. Svima se događa. Ali gore je što si se navukla na banalizaciju tipa idealni frajer, gatanje, Jules i Jim varijanta i ostale bljuvotine. "Trebaš terapiju. Pod hitno", tvrdio je. "Možda, ali ne kod tebe", uzvratila sam i završila priču.
       
Hotel Rebro

U petak rano ujutro, Oz je došao u Zagreb. Zvao me nekoliko puta i slao poruke, ali nisam ga htjela vidjeti. Nešto prije devet ušla sam u hotel Rebro i našla sobu 22. Tamo je trebala početi radionica lucidnog sanjanja. Nisam uguglala o čemu se radi. U sobi su bila tri kreveta. Bijela posteljina i crveni prekrivači. Očekivala sam puno ljudi, ali osim mene, bila je samo starica u tirkiznoj haljini. Rita se nije pojavila. Voditelj je rekao da ćemo jutros samo spavati. Kao uvod u program imamo tri sata besplatnog sna, ali ako nas je makar troje. Čekali smo još pet minuta, a onda se u sobi ukazao Robi. "Gdje je Rita", pitala sam ga. Slegnuo je ramenima. Nije mi bilo jasno zašto nje nema. "Idemo spavati", rekao je voditelj. Svatko je legao na svoj krevet, on je pustio muziku i spomenuo da drugi put donesemo pidžame. Mislila sam da je to bez veze i da nemam šanse zaspati tako rano ujutro, ali čim sam se smirila, san mi se spustio na oči.

Pola tebi, pola meni

Htjela sam te sanjati. Trudila sam se po tom pitanju. Ne znam jesmo li na plaži ili negdje drugdje. Dao si mi jabuku. Glupo. Radije bih poljubac. "Pa dobro, gdje si ti", pitam. "Tu sam", čujem tvoj glas. "Eva je Adamu dala jabuku, a ne on njoj", promrsim. "Važno je mijenjati mit", govoriš. Ti bi je razrezao na pola. "Pola meni, pola tebi", rekao bi. Htjela sam te sanjati, ali izgleda da sam u hotelu Rebro samo mrtvo spavala. U snu sam čula muziku. Pokušala sam upamtiti koja je pjesma. Probudilo me drmusanje. Bio je to Robi. "Uspavala si se. Moramo krenuti", govorio je. Iza podne u sobu 22 ulazili su novi spavači. "Ne želim se tu vratiti", rekla je starica. Robi, ona i ja malo kasnije sjedili smo u kafiću hotela. "Nisam oka sklopio", uletio je Robi. "Pa kako si proveo vrijeme", pitala sam. "Ništa. Buljio sam u plafon."

Blanka(SPA) Vlašić

U hotelu Rebro sve je bilo čudno. Kao da smo u paralelnom svemiru. Kad mi je zvrcnuo mobitel bila sam spašena. Na liniji je bio Oz. Jedva sam dočekala da dođe po staricu, Robija i mene i prebaci nas iz hotela doma. Poslije smo Oz i ja sjedili sami u autu. "Vodim te odavde", rekao je. "Nisi normalan. Moram raditi.", pokušala sam. " Ali samo za vikend. Do nedjelje", nagovarao me. Dok razmišljam upalio je muziku pa motor. "Nisam još pristala", otezala sam. "Jesi, jesi. Vidim ti u očima", govorio je sve bolje raspoložen. Automobil je krenuo. "Imaš li osobnu", pitao je. "Da. Zašto pitaš", zanimalo me. Oz je objasnio da idemo na Vlašić, u hotel Blanka. Kažu da je to najjači Spa Resort u regiji. Susjedna je država pa ne trebam putovnicu, ali osobnu moram imat za preko granice. "Jesmo krenuli", pitao je. Klimnula sam kao da se stvari između nas mogu popraviti. Nisam očekivala, ali srce mi je zaigralo. Iz više razloga.   

Prethodne kolumne Sanje Bilić pogledajte ovdje.