Foto: Mango

SKUŽILA sam. Život bez ljubavi se ne računa. I nemojte se pitati kakvu ljubav treba tražiti. Duhovnu, svjetovnu, u svom haustoru, teretani ili na putu u neku egzotičnu zemlju. Ljubav nema granica. Nema definicija. Naravno, nije loše da frajer radi s utezima, da je visok, crn i ne previše uhranjen, ali to je već moj ukus. Kako god bilo, ljubav je voda života i bez nje se ne može. Jednostavna, čista i s mjehurićima, ona je kao Jamnica Sensations sa žutim čepom. Na žalost, mene zaobilazi. Oza neću ni spomenuti u tom kontekstu. 31. kolovoza je i osjećam 13. rebro dok čekam kirurga u Vinogradskoj. Boli me s lijeve strane, ispod grudi. Možda privolim liječnika da ga odstrani. U rujnu ću zato biti kao nova. Kraj ljeta i služi za besmislene odluke. 

Evino rebro

"Eva Rebrov", prozove me medicinska sestra. "Ja sam. Imam dogovoreno", objavim. Ona zamoli da se strpim jer kirurg  je upravo krenuo iz operacijskog bloka. Kad uđem u njegovu sobu ispituje me o rebru. "Istureno je od rođenja", kažem. Traži da mu pokažem rtg snimak. Pojasnim da je tek blago izbočeno i da ga želim odstraniti zato što me zadnjih dana boli.   Opipava ga. Ponavljam da je to 13. rebro s lijeve strane kao da već i sam ne zna. Očekujem dijagnozu. " Je li nešto strašno", strepim. " Nije ti ništa", kratko odgovori. " Ali boli me,", ponovim. " Udebljaj se tri kila i proći će", završi priču i vrati mi rtg snimak. "Hoću to rebro van", krenem gnjaviti. On se ne zbuni. Spomene opću anesteziju, rez od 10 cm i pilanje isturenog dijela, oporavak od mjesec dana te plastiku zbog ožiljka. "Kad je Adam prošao tu torturu zašto ne bih i ja", ustrajem. " Od Adamova rebra, bog je stvorio Evu", uleti on.  "Ko bi se tek materijalizirao od moga," nastavim.  Kirurg tvrdi da mi je ubrao koncepciju, ali neće mi zato bez potrebe vaditi rebro. " Nađi si Adama", kaže mi. To ti je bolja fora.

Užasna vijest
    
Zadnji je dan kolovoza. To mu dođe kao prijelazno razdoblje. Još danas sam bila samo na jednom pacijentu, a od sutra kreće stampedo. U rujnu sve postane drugačije. Zato moram biti u formi. Upisujem aerobik u Hebrangovoj. Zvrcne mi mobitel. Najmanje sam očekivala, ali Stipe javlja užasnu vijest. Zbog toga mi se zaljulja svijet, a onda izmakne i tlo pod nogama. Baba je umrla. " Od srca. U snu", čujem da govori. "Ne. To nije moguće", pomislim i padnem u nesvijest. Probudim se mokra, još uvijek u teretani. Ispljuskali su me vodom, a nakon pola sata čim mi je malo bolje na autocesti sam prema Dalmaciji. Sprovod je u 3 popodne u Jesenicama. Mogu ja stići. Ustvari, moram. Nazvala sam starce. Oni su nedostupni. Ok. Prije dva dana su krenuli na krstarenje po nordijskim zemljama rekavši da će isključiti mobitele. Njihovih pet minuta liči na sadržaj knjige " Ljubav u doba kolere", ali što je tu je. Ne preostaje mi drugo. Zovem Oza. Ni on se ne javlja prvih pet puta. Osjećam se sama u svemiru. Plačem u autu. "Što je bilo", napokon nazove. "Baba je umrla", govorim kroz suze. Sprovod je za par sati. "Žao mi je. Neću stići", kaže mi. Objasni da je na putu u Austriji. Nekako čudno zvuči. "Baš sad te trebam.", izgovorim. "Doći ću sutra, pa makar na koljenima.", obeća mi.     
 
Oporuka

Sprovod je bio tih. Povorka je Gospom od bezgrešnog začeća išla sve do starog groblja. Sunce je pržilo, ali bez obzira na vrućinu okupilo se cijelo selo da isprati moju babu. Bacila sam grumen zemlje za njom kad su spustili lijes. Nisam se htjela tako oprostiti od nje. Stalno sam očekivala da se pojavi odnekud i kaže neki od svojih bisera. Sjedili smo poslije u onoj kući s bazenom. Tomo i Stipe su bili tu. U prtljažnik su mi stavili dvije kutije. Unutra je bilo vina, sira i pancete za hladnije dane. Onda me neki odvjetnik zvao u hodnik. Pokazao je na dva jastuka od perja i kartonsku kutiju na podu. To mi je baba ostavila. Otvorila sam kutiju. Unutra su bile knjige Paula Coelha i babino pismo. Pisalo je: "Draga Eva! Ako ovo čitaš, znači da nisam među živima. Uhvati se Coelha. Ne moraš odmah. Kad budeš imala vrimena. Meni je spasio glavu par puta. Javi se Marku Kraljeviću u Makarsku. Iza hotela Meteor. Pitaj ga za Slatko u Hercegovini. Iz tog sela je onaj tvoj. Visoki, crni i bolji od Oza. Naći ćeš ga uskoro. Kroz par mjeseci. Zajedno mi svratite koji put na grob. Voli te baba."

Što je bilo s nama

Sva uplakana pozdravila sam rodbinu i prijatelje u Jesenicama. Stipe me presreo s kašetom jabuka. "Ovo su ljetne. Najlipše su", govorio je. "Što ću s tolikim jabukama.", pokušavala sam, ali on ih je ugurao na zadnje sjedalo. "Nek ti se nađu! Ako po putu naletiš na nekog Adama, podaj mu koju.", zezao se. "Hvala ti, Stipe", rekla sam i krenula put Makarske. Iza Meteora, u preuređenom hotelu, nisam pronašla Marka. Lik je vozio turu kamionom. Kad sam pitala za Slatko ljudi su odmahivali glavom. Nitko nije čuo za to mjesto u Hercegovini. Našla se neka dobra žena pa mi je okrenula Marka na mobitel. On je čuo za Slatko, ali nije mogao o tome preko telefona. Pao je dogovor da ga za dva tjedna zvrcnem  pa ćemo se naći. Ništa mi nije bilo bistro. Ugledala sam Oza. Jasno sam ga vidjela. Izlazio je iz hotelskog wc-a. Još mokrih ruku u zagrljaju ga je dočekala neka crvenokosa žena. Znači, lagao je za put i Austriju. Sve se događalo dva metra od mene. Poslije mi je pristupio na parkingu. "Eva! Ono mi je rodica. Ništa mi ne znači", pokušao je. "Jebe mi se ko je", rekla sam. "Čekaj! Da ti objasnim", govorio je pitajući što će biti s nama. Htjela sam ga gađati onim Stipinim  ljetnim jabukama. "Nema oproštaja", promrsila sam i odvezla se što dalje od njega.    

Transfer

Sjela sam u automobil, ali nisam znala gdje ću. Samo sam vozila i vozila. Bila je noć kad sam parkirala ispred kuće gdje smo Oz i ja zadnji put prespavali. Na ušću, gdje se  Neretva ulijeva u More. Ante je sjedio ispred kuće. Raspalio je tv i točio sebi vino. "Na nebu ima skroz ok zvijezda', pokušao je istu spiku kao prošli put. "Vi ste mene zaboravili, ali ja vas nisam", rekla sam. Znala sam da voli šutjeti pa sam samo sjela kraj njega. Zagledao se u mene. "Pogledat ćemo Dnevnik 3 pa u krpe",  rekao je. Na katu je bila soba u kojoj mogu prenoćiti.
"Još nisi našla pravoga", pitao me za vrijeme reklama. "Duga je to priča", odgovorila sam. Zaplitao je jezikom ali shvatila kako želi reći da je to kao u nogometu. Svi prijelazni transferi moraju biti gotovi 31. 08. do ponoći. Nisam brala smisao. "Od sutra će sve biti drugačije", tvrdio je. "Možda", rekla sam. "Ali ja nisam u transferu. Nitko me ne traži.", rekla sam mu. "To ti misliš", zateturao je u pokušaju da se digne. U pomoć mu je priskočila žena. "Pusti, ja ću", nije dala da pomognem. "Vidjet ćeš ga u snu", rekao mi je sa stepenica. "Pusti curu na miru", korila ga je žena. "Jeste čuli za Slatko", dobacila sam pitanje. Mjesto je u  Hercegovini. Ante je odmahnuo rukom. " Ja sanjam leptire", rekao je i ušao u kuću.

Ko si ti?
 
Mislila sam da neću, ali čim sad dotaknula krevet i jastuk, odmah sam zaspala. Sanjala sam  neobičan san. Glavni akteri smo bili lik s plaže i ja. Onaj koji mi je prije 10 dana objavio da Oz neće sa mnom u Zagreb. Na sebi je imao istu odjeću. Kratke hlače i majicu. Njegova faca mi je bila poznata. " Skuhao sam kavu. Hoćeš li", pitao me. Klimnula sam. Nisam znala gdje smo, ali zidni sat je pokazivao 4:15 pred jutro. Morala sam nešto važno odlučiti, ali nisam mogla. "Ni sama ne znaš bi li mene ili njega", govorio je lik. "Oz me treba", izjavila sam. "Griješiš. Više ga ne voliš", tvrdio je. Na satu je i dalje bilo isto vrijeme. Skužila sam da sanjam. "Imam dobru ponudu", rekla sam. "Mijenjam rebro za Adama". On se smijao govoreći da nema potrebe. "Svejedno ćeš biti sa mnom", tvrdio je. Poljubio me. Zar sam se i mogla braniti "Jesi ti Adam? Kako se zoveš", pitala sam ga. Nisam dobila odgovor i to me probudilo.

Još ove jeseni

Počelo je. Novo jutro, novi dan. Bio je prvi rujan, a ja moram što prije u Zagreb. Ante je sjedio pred kućom. Žena me zvala da im se pridružim. Kava je mirisala. "Ko će prvi? Ti ili ja", pitao me. Pružila sam mu babino pismo. " Tražim jednog rođaka", rekla sam dok je čitao. Ante je komentirao da ne vjeruje kako je rođak u pitanju, ali očito je i taj mene tražio ono jutro kad sam bila tu s Ozom. Tip je crn, visok, u kratkim hlačama. "Nemoj lagat na brzinu", ispalila sam govoreći da on sigurno misli na mog bivšeg frajera. "Ona bi mene ludim pravila, bunio se Ante. "Valjda znam koga sam vidio", govorio je. Žena je klimala glavom tvrdeći da je nepoznati  donio bocu piva koju sam ostavila na plaži. " Samo si ga okusila", rekla je žena. "Bilo je Karlovačko", smijao se Ante sretan što to nije zaboravio. I ja sam se sjetila. Fakat je bilo Karlovačko. Samo sam malo otpila. Znači tip s plaže je stvaran. "Ko je on", pitala sam u nadi. Slijegali su ramenima. Nisu znali odakle je. U mjestu ga nitko ne zna. "Zovu ga po nadimku, rekla je žena, ali oboje nisu znali kako. "Tip ima birtiju u centru Zagrebu", objavio je Ante. Pogledala sam ga ispod oka. "Siguran sam", tvrdio je. "Kako ću ga naći", snuždila sam se. Ko iglu u plastu sijena. Bolja da sam trampila rebro za frajera. "Zaboravi", rekao je Ante. Ljudi se susretnu kad se trebaju susresti. "Dogodit će se to još ove jeseni", rekao je.

Predhodne kolumne Sanje Bilić pogledajte ovdje.