Foto: Caitlin

SVE ima svoj početak i kraj, osim nas. Mi ćemo biti zauvijek, naivno sam mislila čitajući tjedni horoskop. Oz i ja smo dobitna kombinacija. Bila sam uvjerena u to i glavom i srcem. I zvijezde su se raku smiješile u tom kontekstu. U ljubavi vam cvjetaju ruže, pisalo je. Zdravlje je nakon prolazne prehlade, nikad bolje. Jedino što vas mori jest kraj ljetovanja i povratak na posao. Vi biste da je sve tek počelo, ali kraj godišnjeg je pred vratima kao i povratak u stvarnost. 

Med i mlijeko

Zaključala sam apartman u Brzetu kraj Omiša. Kod Kalajžića sam provela 10 dana. Taj stariji bračni par funkcionirao je kao da su mi roditelji. Što zbog mora, što zbog njih, bilo mi je teško otići. Ali Oz ide sa mnom u Zagreb pa je sve lakše. Vukla sam ljubičasti kofer tješeći se tom konstatacijom. Pokucala sam na vrata da se oprostim, no nitko nije odgovarao. Možda još spavaju? Pogledala sam na mobitel. Bilo je 7 ujutro. Nije ni toliko rano. Ostavit ću ključ u vratima i otići, odlučila sam. "Ne možeš tako", zaustavio me Kalajžić na izlazu: "Makar ćemo popiti kavu". Sjedili smo poslije na terasi. Kava je bila nikad bolja. "Zbog ovoga sam propušio", govorio je  pokazujući ogradu od prokroma kojom je opasao čitavu kuću. Zapalio je cigaretu. Ulio mi u šalicu topla mlijeka. "40 dužnih metara došlo je 8.600 Eura", rekla je njegova žena Katica. Nosila je med iz podruma. "Završio sam u bolnici zbog toga", kazao je Kalajžić. Na nadlakticama je imao dvije tetovaže. Nisam ubrala što piše. "Život je med i mlijeko, samo ako preživiš najgore", govorio je. Na rastanku smo se izljubili. Utrapili su mi staklenku meda, a ja sam obećala doći. Iduće godine svakako, a potrudit ću se i prije.

Briljantin

Bio je 17. kolovoz i srijeda. Parkirala sam auto u Dubcima. To je ono mjesto prije Makarske gdje se Biokovo niz vlastite litice spušta u more. Stajala sam u 9 ujutro na nekakvom rubu sa staklenkom meda i buljila u plavetnilo dokle mi seže pogled. Čekala sam Oza. Osjetila sam njegov stisak pa zagrljaj. "Tu je opasno", čula sam da govori. Odvlačio me od ruba provalije. Nutkala sam ga medom. "Ovaj je pravi. Od vrijeska s Biokova", govorila sam. Imala sam i žličice. "Jesi li spreman", pitala sam. Provjeravala sam idemo li zajedno u Zagreb. "S tobom ću do kraja svijeta", tvrdio je. Danas ima posla, ali doći će sutra kod moje babe u Šestanovac pa ćemo zajedno u novi život. U tom trenutku pomislila sam da je sve moguće. Bila sam predozirana dobrim vibrama i kalorijama. Misli su mi sjajile, pune briljantina.   

Insajderica

"Pa tko će ovdje živit", pitala sam babu ukopana ispred vile u Šestanovcu. "Nekad ja, nekad turisti", rekla je. Kuća je bila glanc nova. Ludilo, kao iz reklama. Nema čega nije bilo unutra. Na pročelju je pisalo INSAJDERICA. Pomislila sam da mi se priviđa.  "Kuća je kao stvorena za tebe", govorila sam babi. "Ne budali", prekinula me. Nisam joj ja dala to glupo ime. "Ali uklapa se, jer ti sve vidiš i znaš. Kad ćeš mi gatati", pitala sam. Umjesto odgovora ponudila mi je InCider, voćno vino od jabuke. Valjda je piće bilo u poveznici s imenom kuće. Predložila je da se rashladim, stavila mi odjeću u perilicu na obojeno i pokazala put do bazena. Poslije kupanja vodila me do sobe u kojoj ću spavati. Na polici su bile složene knjige Paula Coelha. Sve ih je pročitala. Odmahivala sam glavom zbog tog priznanja. "Misli ti što hoćeš, ali meni je Coelho spasio život", rekla je. "Baba, kad ćeš mi reći sudbinu", bila sam uporna. "Ne gatam više", rekla je. "Kad previše čitaš", usudila sam se reći. "Ma nije zbog toga", uletjela je. Ako ljudima kažem budućnost, a loša je, onda me zamrze. U zadnje vrijeme svi me mrze." Rekla sam da je neću zamrziti, što god mi rekla. Mora mi gatati, jer Oz i ja planiramo budućnost i želim znati ishod. Pogledala me ispod oka. "Sama si tražila. Reći ću ti sve sutra", obećala je.

Sto jaja

"Vidim ti u očima. Upoznat ćeš novog muškarca", tvrdila je baba. "Loš pokušaj", rekla sam joj. Nisam se nakačila na tu priču. "Bit će visok, crn i bolji od Oza", nastavila je i naručila nam po travaricu. Govorila sam da mi nitko drugi ne treba. "To ti misliš", provocirala je. Sjedile smo u istom kafiću kao na početku ljetovanja. Zalazilo je sunce. Možda su joj se vratile mrene na oči pa više ne vidi jasno svijet oko sebe. "Reci mi istinu", tražila sam. Nekoliko trenutaka je šutjela, iskapila travaricu i rekla: "Oz nije taj. Nećete zajedno u Zagreb." Od njezinih riječi zabolio me trbuh. "Zašto govoriš gadarije", pitala sam. Tvrdila si da je idealan. "Sad vidim drugačije", mirno je ispalila. "Nisi normalna", podignula sam glas. "Možda nisam, ali nije vam suđeno", nastavila je. "Upoznat ćeš novog". "Ne seri", rekla sam joj i priča je bila završena. Baba je zvrcnula nekog na mobitel. Za pet minuta u kafić je ušao Stipe. Bio je visok, crn i smiješio se. Znala sam ga otprije. Nosio je 100 jaja u kartonu, da ih ponesem u Zagreb. Meni je bilo grozno, užasno i jedva sam mu pružila ruku. Sva sreća da se na vratima pojavio Oz.   

Zaštićena zona

"Trebali bismo krenuti", požurivala sam ga. "Gdje", pitao je kao da ne zna. "U Zagreb", rekla sam. "Pa naravno", složio se i meni je pao kamen sa srca. Znači, ipak idemo zajedno. Znači, baba je pogriješila. Pobjedonosno sam je pogledala, izljubila na rastanku, a onda smo Oz i ja napustili Šestanovac i mojim autom krenuli. On je vozio. Mislila sam, put Zagreba. Kad smo se na kružnom toku prestrojili za Makarsku, postalo mi je sve nekako čudno. "Gdje idemo", zabrinula sam se. "Vidjet ćeš"! To je iznenađenje!", govorio je. Oz je ponio prtljagu, govorio je da idemo zajedno, ali bila sam zabrinuta. Zaustavio je automobil blizu Opuzena ispred poslovne zgrade obojene u narančasto. U zgradi je bio kafić i prenoćište. Naručio je kavu i rekao da nećemo odsjesti ovdje. Njegov plan je bio da provedemo još jednu noć na moru. Točnije, na ušću, gdje se Neretva ulijeva u more. Pitao me, slažem li se. Računala sam. Bio je četvrtak, 18. kolovoza, a na posao moram u ponedjeljak. Nije bed, mogla sam ostati još dva dana na moru. "Ej, umrla sam od straha", rekla sam mu. "Zašto", pitao je. Umjesto odgovora, tvrdila sam da mi je sad puno lakše. "Daj mi ruku", tražio je. Pao je mrak, a mi smo parkirali ispred osvijetljene dvokatnice. Oz je tvrdio da smo večeras u zaštićenoj zoni.

24/7

"Na nebu ima skroz OK zvijezda', govorio je lik ispred kuće. "Ali do njih ne možeš. Nema komunikacije." Sjedio je za stolom i točio si vino. Nije previše obraćao pozornost na mene i Oza. Rekao je da se zove Ante i da je s ljudima isto kao i sa zvijezdama. Što god rekao, ne dopire do njih. Oni uvijek vrte svoje", zaključio je. "Na katu je soba u kojoj možete prenoćiti", objavila je njegova žena. Pojavila se i povela nas gore. Pitala je jesmo li mladenci, a Oz je rekao da jesmo ili tako nekako. Soba je bila velika, posteljina je mirisala na omekšivač, a kroz otvoren prozor ulazio je miris mora. Odnekud se čula muzika, ali kad smo ostali sami, spustila mi se izmaglica na mozak pa više ništa nisam vidjela ni čula. Oz i ja smo se jedno po drugom slagali kao lego kocke. I išlo nam je. Bila sam uvjerena da je on pravi i to nitko, pa čak ni moja baba ne može promijeniti. Tako će biti 24/7, to jest nas dvoje ćemo biti zajedno sve dok ne ostarimo. Nisam ni slutila da smo limitirani. Bila nam je to zadnja noć.

Predosjećaj

Ujutro me probudio loš predosjećaj. Dan je bio sunčan, Oz je mirno disao pored mene. Nije bilo razloga za strah pa sam se odjenula i prošetala do plaže. Bosa sam hodala po pijesku. Neki klinci su se već brčkali u moru. Sjela sam ispred kućice sklepane od dasaka i bambusova pruća da se ogrijem na suncu. Nisam primijetila nepoznatog tipa. "Oz neće s tobom u Zagreb", bubnuo je kao iz vedra neba. Zbunio me u trenu pa sam ostala bez teksta. Promotrila sam ga. Bio je crn, visok i zgodan, u dobi od 35-40 godina, ali to mi nije bilo važno. Izgledao je stvaran, ali sigurno sam ga umišljala. "O čemu ti to", napokon sam guknula. "Ti si Eva Rebrov, jel da", pitao me. "Da, a ko si ti", pitala sam i ja njega. Tvrdio je da to sad nije bitno. Uhvatio me strah. Tip je ziher halucinacija, a ja sve sanjam.  "Moram pobjeći", pomislila sam, ali on me zaustavio glupavim riječima: "Zaigrala si ljubavni rulet. Išla si na sve, a dobila ništa. Jebi ga."

Kraj svega

Ostala sam sjediti jer negdje u dubini sebe znala sam da je to istina. Nepoznati mi je donio pivo. Čak smo se i kucnuli bocama. Rekao je da se vidimo uskoro i ispario. Sve je izgledalo nategnuto, ali kad se Oz pojavio znala sam da neće sa mnom u Zagreb. Nismo puno razglabali na tu temu. Htio mi je sve reći i prije dva dana, ali nije nalazio teksta. Tvrdio je da će dolaziti povremeno da me vidi, ali ja sam znala da je to kraj svega. Jedino što sam mogla je cmizdriti na putu do Zagreba.