Foto: Ferragamo

ZADNJE što sam jasno vidjela bio je grafit na zgradi Mercatora. Netko je crvenim sprejem ispisao: "Ljubav kao i smrt mijenja sve". Pomislila sam kako je to fakat istina. Onda smo izašli iz Splita i u Dugopolju se uključili na autocestu. Prošla je ponoć, šofer je vozio neki bijesni auto, a Oz i ja smo sjedili na stražnjem sjedalu. Bili smo dovoljno blizu. Uhvatio me odmah za ruku, a poljubio iznad Šibenika dok smo jurili 180 km/h, ispod 12 vjetrenjača na brdu. Osjetila sam ono nešto. Uokolo je sve gutao mrak, ali nakon poljupca meni je sve izgledalo šareno. Promatrala sam svijet kroz ružičaste naočale. Ustvari, lažem. Nisam vidjela ništa osim njega. "Nasloni se na mene", rekao je. "Gdje idemo?", pitala sam. "Znat ćeš ujutro", odgovorio je. "To mora da je ljubav", pomislila sam i osjetila suze radosnice ispod trepavica.   

Cvijeće, pilsevi i smeće

"Nemoj biti toliko sigurna", rekla mi je Rita. Brbljale smo na mobilni dok sam na odmorištu Zir htjela kupiti nešto odjeće jer mi je sve ostalo u Splitu. Oz je plaćao gorivo. "Što manje krpica. Samo ovo trebaš", tvrdio je mašući cvjetnim badićem koji je izabrao. "Priča o ljubavi je trik", Rita je drobila svoje. Kapitalistička izmišljotina, to jest udružena akcija koncerna farmaceuta i cvjećara da poštenom svijetu uzmu novce. Namirisane ruže i 'sve je moguće' na početku, a onda anksiolitici, sedativi i hipnotici za kraj veze. Kapitalizam ne može opstati bez tog smeća, jer četvrtina svega ide na otpad. "Jesi ti pijana?", pitala sam je. Kakvo smeće? Ovo je ljubav, čovječe. Mislim, s Ozom bih mogla do kraja svijeta. "A gdje idete?", zapitkivala je. "Pojma nemam", priznala sam. "Ok", rekla je. "To što govoriš zvuči super, ali kupi ti i papirnate maramice." "Ljubomorna si", završila sam i spustila slušalicu. Nisam je pitala gdje su ona i Robi ni zašto me zvala u dva ujutro.    

Lubenice

Probudila sam se u automobilu nakon dva sata spavanja. Sve je bilo stvarno. Kad sam otvorila oči Oz me zagrlio, šofer je i dalje vozio, prelazili smo Krčki most i ja sam se dosjetila. Mogli smo svratiti u Omišalj i naspavati se. Za par kilometara je, a tamo je ok smještaj. "Ma pusti sad to", rekao je Oz tvrdeći da me vodi na bolje mjesto. Tako je i bilo. U 4.30 otisnuli smo se trajektom iz Valbiske s Krka na Cres. Svitalo je kad smo se iskrcali, ja sam popravljala šminku dok smo automobilom prolazili kraj ornitološkog rezervata. Nisam vidjela bjeloglavog supa niti se sjetila Ritine priče o kraju ljubavi kad smo prošli otočko smetlište. Ako sam i sumnjala da postoji raj na zemlji razuvjerilo me mjesto Lubenice. Srednjovjekovna utvrda uzdizala se na litici od 378 metara. U ponoru ispod Lubenica, ocrtavala se bajkovita plaža do koje je vodio kozji put. "Ta je uvrštena među najljepših deset na svijetu!", objavio je šofer. "Eva i ja ćemo dolje", rekao je Oz. "Ma gdje?", pitala sam u nevjerici. "Kako ću do plaže?", uletio je Oz konobaru u restoranu Hibernicia dok smo doručkovali. "S tim potpeticama nikako. Polomit ćeš vrat", obratio mi se konobar. "Ma nije problem. Sve ona može", uvjeravao je Oz i mene i prisutne. Naručio je onda travaricu da mi razbije strah.  
  
Put

Na početku je spust prema plaži izgledao kao mačji kašalj. Istina, uska strma stazica s nekim zavojima, ali ništa strašno tako da se Oz smijao prognozama konobara, a ja sam držeći ga za ruku gotovo letjela na potpeticama. Stvari su se zakomplicirale nakon pola sata hoda kad nam se plaža učinila nikad dalja, a put se pretvorio u kameni labirint u kojem smo zalutali pet puta. Ja sam se izgrebla po rukama od okolnog šiblja, verali smo se na krivom tragu po nekim stijenama, njemu je košulja bila išarana mokrim mrljama znoja, ali nismo se predavali. Kao da je u pitanju bio neki ispit koji trebamo proći. Kako god bilo, Oz i ja držali smo se zajedno. Nakon sat i pol to se isplatilo pa smo napokon aterirali na plažu. Bila je usijana od sunca, sa sitnim šljunkom i svega nekoliko kupača. "Ludilo", uzviknula sam. Čitava plaža samo za nas. Okupali smo se u prozirnom moru i onda u plićaku stajali jedno kraj drugoga. "Volim te", rekao je Oz, a ja sam ostala bez teksta. Ljubav se događa. I nadilazi svakodnevne priče, pomislila sam. Ali nije bilo šanse i onoga ko će me natjerati da se istim putem vraćam natrag.          

Romanca

Kad sam pomislila da nema izlaza, Oz je uzeo mobitel. "Jesi blizu?", pitao je nekog. Nakon sat vremena, poput spasitelja u grčkim tragedijama, ispred nas se ukazao veliki bijeli jedrenjak. Zvao se Romanca. Oz i ja smo se ukrcali čim je pristao uz plažu. Na brodu sam spavala satima. Poslije sam izašla na palubu da udahnem malo zraka. Tu se muvalo još putnika. Ispred mene je bilo plavetnilo mora, neba i jedan od zadnjih dana srpnja. Ubrala sam onda Korčulu, a na horizontu su jedrilice pravile kadar za razglednicu. "Čuvaj se ti njega!", čula sam nečiji glas. Okrenula sam se. Bio je to Tomo, onaj lik što je babi u Jesenicama postavljao klimu. Simpa momak. Sad je bio kapetan Romance. "Zašto to govoriš?", uletjela sam s pitanjem. "Ma ne znaš ti ni po mise", rekao je, ali Oz se pojavio na palubi pa je Tomo ustuknuo. "Je li sve ok?", pitao me. "Ništa mi neće ovi dan pokvarit", rekla sam mu.  

Jedna prava ljubav
    
U sumrak, Oz i ja smo napokon bili sami na svijetu. U njegovoj kući na Pelješcu. Na nepristupačnom mjestu, između mjesta Žuljana i Trstenik sagradio je kamenu građevinu do koje su sad radnici asfaltirali put. Samo smo ih pozdravili. Nije nam bilo do druženja, ni do jela i pića. Mi smo bili zamantani sobom pa smo nakon čašice Dingača u kući pronašli prvu sobu s krevetom. Ustvari, mene je Oz tamo odnio. Da ne bih ulazila u intimne opise, za vrijeme i odmah nakon seksa, znala sam da je to to. Kad sam se ujutro probudila, na ormariću kraj uzglavlja primijetila sam dva naslova: "40 pravila ljubavi" spisateljice Elif Shafak i "Sve osjeća" Andreasa Webera. "Nije moguće", pomislila sam. Upravo te knjige su mi zapele za oko u Zagrebu prije odlaska. "Kako si znao?", pitala sam ga kad se ukazao na vratima. "Daj da ti napišem posvetu" rekao je umjesto odgovora. Nakon toga, sjeli smo u njegov Hyundai ix35. Meni je taj automobil bio ludilo. Išli smo na kavu u Dubrovnik. S radija se čula pjesma "Jedna ljubav prava" i nije tu bilo ništa za dodati niti oduzeti. Oz i ja smo bili kompatibilni u svemu. 
   
Dva puta sam umrla

Zaista sam dvaput umrla. Prvi put kad sam skužila da me Oz mulja, a drugi put kad sam odlazila. Bilo je to ovako. Na Stradunu smo se on i ja muvali među turistima. Držao me čvrsto za ruku, da nisam primjećivala svijet oko sebe. Ionako kažu da je ljubav slijepa pa u tom kontekstu nisam ni vidjela bivšeg kojeg sam očešala kraj Orlandova stupa. "Otkud ti?", pitala sam ga. "Otkud ti?" odgovorio je protupitanjem. Slegnula sam ramenima. Oz mi je ispustio ruku. Sa strane je telefonirao nekom. "To ti je frajer?", bivši je bio uporan. "Da", rekla sam ponosno, a on je umjesto oduševljenja dodao: "Pazi se! Tip je šarlatan." Oz i ja smo se udaljili. Vodio me u Hilton na kavu. Kupali smo se u bazenu. "Dok traje  traje, pomislila sam nadajući se da će biti zauvijek. On je još plivao, a ja sam izašla iz bazena. Zazvonio mu je mobitel. "Ko je to?", pitao me ženski glas. "Eva Rebrov, izvolite", rekla sam ne sluteći ništa. "A-ha", čula sam. "Samo recite Ozu da ga je zvala zaručnica", čula sam. Svijet mi se u trenu izmakao pod nogama. Umrla sam saznavši da Oz ima zaručnicu. Srce mi je htjelo iskočiti iz grudi dok sam pokušavala uteći od toga po hodnicima Hiltona. Oz me zvao na mobitel, ali nisam se javljala.     

Čudo jedno

"Koja sam ja glupača", priznala sam sebi u toaletu hotela. Pokušala sam plakati, ali nije mi išlo. Nazvala sam Ritu. "Očajna sam. Moram pobjeći odavde", mucala sam joj u slušalicu. Rita me ništa nije pitala. Valjda za to i služe prijatelji. "Za pola sata imaš trajekt za Mljet. Ne razmišljaj ništa nego se ukrcaj", rekla mi je. Robi i ona će me sačekati. Odlazila sam iz Hiltona. Zajedno sa mnom otišla je i ideja o pravoj ljubavi. Sve mi je slagao. Ruke i noge bile su mi teške od toga, ali grabila sam prema Gružu. Oza nije bilo na vidiku. Jedina dobra stvar u svemu je što nisam imala prtljagu. Bila sam mrtva vani i iznutra, ali išla sam naprijed, kupila kartu i čekala na ukrcaj za Mljet. Neki lik je sjeo kraj mene na trajektu i rastvorio alu foliju. Ukazalo se pečeno pile na stolu. "Uzmi i ti", nudio mi je, a ja sam uporno odbijala. "Pojedi batak i dobro se isplači", govorio je. Meni su tada krenule krokodilske suze. Davila sam se u mesu, a nepoznati mi je pružio papirnate maramice. "Eto vidiš. Već ti je bolje", tvrdio je, a ja sam i dalje bila očajna. "Pusti muške. Bit ćeš ti sutra ko leptirica.", tješio me. Kroz prozore se nije vidjelo gotovo ništa. Spremala se oluja.