Napalm

Volim miris napalma ujutro. Vrlo često to kažem čim ustanem iz kreveta i pogledam se u zrcalo. Istu rečenicu izgovara i Robert Duvall u filmu "Apokalipsa danas". Da se razumijemo, njegova se tiče rata i Vijetnama, a moja je tipično ženska. Kao jak mi je libido, puna sam želje, sva gorim iznutra svjesna da bih i bez šminke, ovako bunovna, u spavaćici, mogla zapaliti nekog frajera. Nabrijana sam, odižu me od tla sve te vatre i erupcije, a tako usijanoj život mi se čini izmišljen, ljepši i te sheme. Htjela sam da se tako zove i kolumna. Napalm. Sve do sinoć kad sam se gadno usosila i promijenila mišljenje. Kako, zašto i tko je potkresao krila samo prozvanom anđelu? Ma, bit ću iskrena. Frajer me sinoć ostavio. Nije tu bilo nekog fajta, sve je on meni lijepo objasnio, ali problem je u tome što sad nemam s kim na ljetovanje. A danas smo trebali krenuti. Sve je uplaćeno. Pet dana Šestanovca u vili Petrina s bazenom i ludilo kozjim sirom gdje soba dođe 400 eura, pa još pet noći Dubrovnika u Hiltonu, gdje je smještaj 70 Eura jeftiniji nego u Šestanovcu. Kako god bilo, mi smo to uplatili. Pola on, pola ja. Meni su zbog toga starci došli iz Splita. Iznajmili su stan dolje da bi čuvali ovaj u Zagrebu dok sam na ljetovanju. Sad je zbog raskida sve neizvjesno. Nema šanse da ostanem tu s njima, ali ne znam ni idem li igdje. On i ja se ništa nismo dogovorili. Pokušavala sam ga dobiti na mobitel, ali bio je čitavu noć isključen. Ubrala sam. Ne, ne mogu sama krenuti na more. Apokaliptično mi je to. Strašno. I više nego užasno.

Tko sam ja?

Gledam se jutros u zrcalu. Spavaćica odjednom visi na meni, puls mi bjesni, osjećam to trinaesto rebro ispod grudi, oči su mi natečene od plača, podočnjaci izraženi, a plava kosa slijepljena kao pokislom mačiću. Takvu nije imala ni Pamela Anderson kad se zapustila nešto vremena nakon što ju je ostavio Tommy Lee. Ni traga mom seksipilu. Toplomjer pokazuje da imam i temperaturu. 37,2 ujutro. Hm. To može biti ona trudnička i shizofrena istovremeno. Samo bi mi još to falilo. Čovječe, izgledam tužnije nego Betty Blue u onom filmu. Ne znam. Hvata me panika. Moj odraz u ogledalu liči na odbačeni opušak na ulici, a iznutra sam ko spržena trava u pustinji. Ne želim povjerovati. Ne, to nisam ja. Moram nabaciti neki drugi identitet. Dobro. Od sada se zovem Eva Rebrov. Imam 30 i kusur godina i bavim se psihoterapijom. Inicijali su mi ER kao naziv istoimene TV serije Emergency Room (Hitna služba). Ima neke logike. Pseudonim je fora. I zanimanje je cool. Odmah mi je lakše. Nastavit ću u tom tonu. Jer ne može biti da sam se preko noći toliko izmijenila. Sad znate tko sam. Promijenit ću vam život ako ne valja! Možemo zajedno otkriti u čemu je problem. Kako? Dođite na seansu kod mene. E.R. psihoterapija. Eva Rebrov na 13. katu Zagrebačkog nebodera. U Ilici. Tehnika je poznata. Vi ostavite novac, a ja pričam s vama. Danima i noćima, kao Šeherezada ako treba. Imam ja utakmica u nogama. Navala pacijenata je dosta dobra u zadnje vrijeme. Ide, ide mi. Posao cvjeta. Danas je četvrtak 7. srpnja i nije dobar termin za novi početak. Ali vidimo se na terapiji nakon godišnjih odmora.

Volim te, a jadan si

Skužila sam da mogu svima pomoći, samo ne sebi. Što se dogodilo? Svemir se sinoć zatvorio za mene. Kao što rekoh, frajer me ostavio. Od tada nisam ubrojiva i ništa mi nije važno. Najgore što nisam slutila. U nedjelju smo kod mene gledali Splitski festival. Bilo je OK. Nismo dočekali proglašenje pobjednika, jer smo zabavniji bili jedno drugom pa smo zgužvali plahte i nakon vođenja ljubavi zaspali. U ponedjeljak smo u Areni odslušali 8. Mahlerovu simfoniju i nakon nje otišli na pivo. Sve je štimalo. Utorak smo preskočili jer su meni došli starci. U srijedu me on zvao na piće. U caffe Krešimir tu u Berislavićevoj. Dobro što smo tad raskinuli, ali samo da nije podcrtao kako me ne voli, manje bi boljelo. Pitala sam otkud mu sad to, a on je slijegao ramenima spominjući intuiciju.

Volim te, a jadan si!, pokušala sam pomirbeno na što je on zakucao tricu da je između nas definitivno gotovo. Istina, nismo mi ni imali išta zajedničko. Interese, imovinu, svjetonazor, nismo bili u braku, ni u konkubinatu, na istoj adresi. Nismo imali djecu ni nešto za podijeliti osim plaćenog ljetovanja u Šestanovcu i u Dubrovniku. Ali bila sam u šoku pa se toga nisam ni sjetila. Pružio mi je maramicu, tekle su mi crne suze jer mi se razmazala maskara, ja sam ih brisala i kratko nakon objave raskida svatko je otišao na svoju stranu. On automobilom, a ja pješice u stan u Gajevoj. Bila je to loša veza, ali nikome nije drago da dobije košaricu. Zbog toga sam jutros s betonom u želucu. Ko je izmislio taj godišnji? Makar da mogu na posao.

Roditelji

"Kad on dolazi po tebe", pita me majka. Pogled mi padne na ljubičasti kofer pun Hilfiger, Tally Weijl, Rinascimento krpica i torbu s kozmetikom. Unutra su zaštitne kreme, bronzeri, lijekovi i protuotrov za ujed zmija koji sam uzalud spremila. Samo nedostaje komplet za preživljavanje u slučaju potresa. Da ne zaplačem, počnem nešto tražiti po ormaru. Ona me gleda. Sluti situaciju. Još uvijek ne zna da sam se zbog sad već propalog ljetovanja danima kretala po rasprodajama, a neku noć sam se borila prsa o prsa na night shoppingu da bi od Aleks Grdić u H&M-u otela topić koji je baš ona htjela. Zaustim priznati kako je sve propalo pa ostajem u Zagrebu. Majka spominje da je dobro što sam se spakirala jer što možeš danas ne treba ostavljati za sutra. Otac s vrata dobaci kako ide po gajbu rajčica koju trebam prebaciti nekom liku do Šestanovca. Skužim im po faci da oboje žele da odem što je posve legitimno. Ali oni još ne znaju istinu. Ja ne idem. "Krećete prije ili poslije ručka", ustrajna je ona.  "Samo da još nešto obavim", promrsim, dohvatim prijenosno računalo i izletim van.

Libido na nuli

Prava sam plavuša, pomislim dok hodam po centru Zagreba. Nimalo mozga nemam kad sam se našla u ovako bezizlaznoj situaciji. Što da radim? Pretrčim Teslinom preko zebre i umjesto da kupim neko pecivo, u ljekarni nabavim nešto za smirenje. Frajeri me uopće ne gledaju, ni oni ulickani u odijelu, ni sportski tipovi, zaštitari, klošari, niti oni na skeli. Zbedira me to na tren, ali nisam ja kriva. Libido mi je na nuli. Onaj moj, sad već bivši frajer, mi ga je spizdio.
Ne zovem ga. Ne zove ni on mene. Ljetovanje je od nas udaljeno svjetlosnim godinama. Može li netko pomoći? Možda Rita Noir ima neki odgovor. Najbolja mi je frendica i makar će saslušati. Glumica je koja trenutno snima film na Mljetu. I naravno. Isključen joj je mobitel. Zovem E.R. psihološku pomoć. "Kako vam mogu pomoći", javi se moja tajnica. "Ne mogu više", poželim cviliti u telefon. Ne oglasim se, jer ubrala bi me. Samo prekinem vezu. Ali ne odustajem. Moram nekome, bilo kome, priznati da sam pukla i da sam sama na svijetu.

Umjetna inteligencija

Kad Grički top u podne opali, pokušam skrenuti misli, a noge usmjeriti bilo gdje. U vili Arko je povodom obilježavanja 118 godina Krležina rođendana okrugli stol. Da idem tamo? Pogledam nebo. Tmurno je, oblačno, sad će kiša. Ne idem nikuda. Ufilmala sam se u depresiju pa me ni noge ne slušaju. Stojim ukopana dok me odozgo pere ljetni pljusak. Ne stignem se ni snaći, a sva sam mokra. Skrivam računalo pod majicu i umjesto prema vili Arko trčim prema autu. Sva sreća ponijela sam ključeve. Otac je na zadnjem sjedalu ostavio gajbu rajčica. Kud prije, pomislim. Odvrnem radio i nabasam na pjesmu "Ljubav nije paradajz" Dine Merlina. Mislim se, čemu sad ta poveznica s rajčicama na sjedalu i mojim radikalno lošim stanjem pa prebacim na drugu postaju. Tu se pak vrti od "Zipke do križa" s ovogodišnjeg Splitskog festivala. Ne, ne i ne. Svaka čast svima, ali već sam mrtva pa ne moram to slušati. Ugasim radio. Kroz prozor uočim frizerski salon. A da promijenim boju kose? To se uvijek radi kad prekineš s nekim. A da uleti drastično šišanje na jedinicu? Sjetim se onog vica. Kako se zove kad plavuša oboji kosu u crno? Pokušaj umjetne inteligencije. Kao, to je smiješno.

Tripovanje

Nisam ga u prvi mah skužila. Mog bivšeg frajera koji me sinoć rasplakao i ostavio. Naprosto je otvorio vrata suvozača i sjeo kraj mene u automobil. Kako se nakon svega samo usudio?
"Tripovati", pitao me. "Znaš li što to znači?" "Strahovati od odlaska na more u paru", bubnula sam. "Tako je", složio se. "Otkud ti", pitala sam. "Zar mi nismo prekinuli?" "Nismo", rekao je.
Htjela sam biti neumoljiva, da me za sve moli na koljenima, a da ne pristanem do zadnjeg trena. Tek kad pomisli da sam ga otkačila, zavrtjela bih se po kvartu, uzela ljubičasti kofer i torbu iz stana i zajedno bismo zapucali na ljetovanje. To mi se učinilo kao najbolje moguće rješenje. Kad me poljubio, osjetila sam da mi libido više nije na nuli, da sve raste i sve se topi, ali nisam se dala. Nešto se u meni prelomilo. Nisam mogla nazad. I nisam mogla s njim. Popravila sam ruž i progovorila strogo poslovno. Predložila sam pola meni, pola njemu. Ja idem na ljetovanje u Šestanovac, a on u Dubrovnik. Pristao je. Dogovor uvijek zlata vrijedi.

Ljetovanje

I to je bilo to. Razišli smo se, uzela sam prtljagu, pozdravila se sa starcima, malo cmizdrila u koloni pred naplatnim kućicama u Lučkom raspalivši muziku. Neću otkriti koju, ali otvorila sam prozor, neka svi čuju. Trebalo mi je, baš mi je trebalo. Znam da u Sloveniji popušiš kaznu za preglasnu muziku u vozilu. Zanimljivo, kod nas se baš nitko od pandura nije bunio. Na autocesti sam već uhvatila brzinu i svoj smiješak u retrovizoru. Eva Rebrov putuje. Otvara horizonte, pomjera svjetove. Bila sam zadovoljna time što solo idem na ljetovanje. Nije to mala stvar. Srce mi nije bjesnilo. Pokraj trinaestog rebra napokon je mirno kucalo.