Foto: Goran Mehkek (Cropix)

SPOROM igrom bez prodora po bokovima i carinjenjem lopte, Hrvatska je potrošila prvo poluvrijeme i dozvolila Grcima da od početka kontroliraju utakmicu i uzmu bod, zbog kojeg su i došli u Zagreb.

> Zvižduci za nulu: Hrvatska je trebala izvući više od boda

> Bilić nezadovoljan: Napravili smo sve, osim što nismo zabili

Bilić je začudio postavom; prije svega Pranjićem na desnom boku, a od Santosa je pozajmio i "romb" na sredini, čime su Grci zgusnuti u raspored 4-5-1, dodatno profitirali od igrača više tamo gdje je najvažnije - u sredini.

Ivan Strinić je naravno Grcima bio jedina nepoznanica, a to je i ostao nakon večerašnje utakmice. Ništa nije probio po svojoj strani, a igra mu se sastojala od alibi dodavanja unatrag pa se čini kako je olako potrošena zamjena na poluvremenu: igra na duge lopte je konačno dobila smisao Jelavićevim ulaskom, ali umjesto Petrića koji je izašao, (koji je odlično odigrao na desnoj strani protiv Latvije i koji je trebao preuzeti desno krilo) igru je morao napustiti upravo Strinić, što bi posljedično rezultiralo Pranjićevim povratkom na njegovu prirodnu poziciju - lijevu stranu.

Ubrzanje igre i protoka lopte bilo nam je jedina nada u nastavku, a prvi korak u tom smjeru bilo je mijenjanje Vukojevića Rakitićem. Ipak, nije pomoglo protiv momčadi koja je jedva izvukla remi protiv Gruzije i zbog čega je je Santos na Maksimiru predstavio očekivani i najavljeni povratak Rehhagelovim postulatima.

Papastathopoulosa ne bi primijetili da je ovo onaj stari Eduardo

Karagounis je isključio Modrića, koji se osim s njim morao hrvati i s Katsouranisom, a naši su tek pred kraj prvog dijela krenuli okomitije prema golu. Drugo poluvrijeme je bilo  suprotno prvom, ali kao što su Hrvati za promjenu počeli pucati i promašivati iz svih pozicija, razbranio se u prvom dijelu nesigurni Sifakis. Karagounisovim izlaskom proigrao je Modrić, ali je njegova sjajna asistencija za Strinića ostala neiskorištena.

Eduardo da Silva je promašio prilike koje bi njegov "prethodnik" iz ere prije Taylora pogodio i zatvorenih očiju, a ovako umjesto njega slavimo Milanovog braniča Sokratisa Papastathopoulosa koji je požrtvovno i precizno otklonio svaku loptu i igrača koji bi mu se našli u blizini.

Kada smo zadnji put pobijedili jakog suparnika na Maksimiru - ustvari kada smo zadnji put uopće pobijedili jakog protivnika?

Godinama slušamo istu priču kako se reprezentativcima ne da igrati nigdje drugo osim na "sretnom" Maksimiru, pri čemu glavni uteg na vagi za Zagreb nije jedan od najružnijih europskih stadiona, nego blizina čateškog rajskog resorta.

Drugi argument je "neoboriva" teza da nam Poljud nije sretan jer tamo "nikog ne možemo dobiti". Rezultat protiv Grčke potvrda je pak niza hrvatskog nepobjeđivanja na Maksimiru protiv izravnih konkurenata u kvalifikacijskim skupinama: Niz koji traje od Rusije u kvalifikacijama za protekli Euro, preko Engleske i Ukrajine u nedavnom debaklu od pokušaja prolaska na SP, a sjećate se da na Maksimiru nismo pobijedili ni Slovence u baražu za Euro 2004.

Skandalozno ustašoidno navijanje na ruglu od stadiona i kulisa

Nije nemoć i neefikasnost hrvatskih reprezentativaca bilo jedino što je smetalo na utakmici protiv Grčke. Iako je Maksimir, za razliku od Dinamovih utakmica, bio lijepo ispunjen, ono što se moglo vidjeti (nakaradne skele za kamere na centru, semafor nakalemljen "na korneru") ali i čuti (skandiranje "Ajmo ustaše", "Ubij Srbina", "Za dom - Spremni", "Ustaški se barjak vije") dovoljno je za poželjeti što brži bijeg od "veličanstvene atmosfere na hrvatskom Wembleyu".