IVO JOSIPOVIĆ ugledan je profesor prava, skladatelj i saborski zastupnik, pristojan je, umjeren, nekonfliktan i, sve u svemu, jako pametan. Ali tko kaže da je demokracija stvorena za pametne?

Drugim riječima, može li taj pametni Ivo Josipović pobijediti na izravnim izborima za predsjednika Republike u zemlji u kojoj građani biraju HDZ, Mesića, Bandića, Jamba, Glavaša, a sad bi mogli i Keruma?

Josipović nije Tom Cruise

Kako sada stvari stoje, ne može. Bilo bi lijepo da profesor unjkava glasa, sa birokratskim naočalama i bez ikakve karizme - a kamoli sklonosti vicevima, prostaklucima i alkoholu - ima priliku osvojiti povjerenje većine hrvatskih građana. To bi nam probudilo nadu da ipak živimo u civiliziranoj i naprednoj zemlji u kojoj se birači ne povode za niskim strastima, već ozbiljno promišljaju kome bi pokloniti svoj glas na izborima.

Ali to je iluzija. U trenutnoj političkoj, medijskoj, ekonomskoj i društvenoj klimi koja otvara put raznim mesijanskim tipovima populističke retorike, pobjeda Ive Josipovića (ili bilo kojeg kandidata njegova profila) doima se kao nemoguća misija. A složit ćete se, Josipović ipak nije Tom Cruise.

Naravno, njegova kandidatura u prvom redu odraz je kadrovske pustoši u SDP-u. Kad je već odustao nekarizmatični Neven Mimica, ostao je jednako nekarizmatični Ivo Josipović. A on pak u nastupnim intervjuima brže-bolje otkriva kako je njegova najveća želja da se na predsjedničkim izborima kandidira predsjednik stranke Zoran Milanović. Dakle, ne samo da je dozlaboga neatraktivan kandidat, već otkriva potencijalnim biračima kako on zapravo uopće ne želi biti kandidat, ali kad već jest, najavljuje da će biti samo marioneta u rukama svog stranačkog šefa. Toliko o mudrosti.

Bilo bi najbolje da Milanović ode na Pantovčak

Međutim, mora se priznati da ga pamet ni ovom prilikom nije izdala. Doista bi najbolje bilo da Milanović ode na Pantovčak. Time bi spasio SDP i njegove birače, a istodobno dobio priliku raditi ono što najviše voli: ljenčariti i pametovati. I ni za što ne odgovarati.

Za ovakve kandidate kao što je Josipović - ili Ivan Šimonović, čije ime su kao probni balon lansirali neki HDZ-ovci - kao stvoreno je biranje u parlamentu. Tamo ne ovise o ukusima birača, ne moraju se spuštati na njihovu razinu, već se mogu slobodno prepucavati o svim prevažnim i zato užasno dosadnim temama, a cijeli postupak na kraju bi ispao jeftiniji i svrsishodniji. I usput, stvorila bi se brana svakakvim luđacima i egzibicionistima koji mogu zaplivati na valu populizma i dočepati se pozicije šefa države.

I tako dolazimo do velikog problema. Kandidatura Ive Josipovića (i možda Ivana Šimonovića) na izravnim izborima mogla bi u ovakvoj društvenoj i političkoj klimi otvoriti vrata neovisnom kandidatu, poput Borisa Mikšića i sličnih "luftbremzera". Dakle - Nadanu Vidoševiću.

Možda je točna tvrdnja kako je Hrvatska sita svakakvih političkih kreatura. Možda su njezini građani siti loših političara koji ovu zemlju vode u propast. Možda im je dosta beznađa i pukog preživljavanja. A možda će im se nakon lokalnih izbora tek početi povraćati od svih onih "gulanfera" koji će se dočepati uloge lokalnih šerifa.

Šteta to ovo nije vrijeme za pametne

U tom slučaju, ozbiljan (dakle, dosadan) kandidat možda bi imao šanse na izborima za predsjednika države. Uz puno sreće i dobrog šefa kampanje. Nažalost, ekonomska i društvena kriza redovito na površinu izbacuju populiste, gotovo nikad umjerene tipove. Njihov glas guši se u medijskoj galami, njihova objašnjenja teško krče put kroz petparačke parole i urlanje na granici histerije. Komplicirana istina tradicionalno gubi bitku s p(l)itkim lažima, baš kao što u razredu punom zločeste djece sramežljivi očalinko ne može doći do riječi od glasnih grubijana.

Kamo sreće da je ovo vrijeme za pametne. Ali bojimo se da nije.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje