DRŽAVA se posvadila sa Crkvom. Ono što je u modernim europskim državama normalno stanje stvari, u Hrvatskoj je politička senzacija. Stvar je prilično osjetljiva: Vlada je u Zakon o suzbijanju diskriminacije, na užas Kaptola, ipak ugradila odredbu o zabrani diskriminacije po spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu. I tako svećenicima oduzela omiljenu igračku: iživljavanju na homoseksualcima i ostalim "izopačenicima".

Crkvu je to do te mjere iziritiralo da su njezini predstavnici neoprezno ugazili u ono što je inače područje njezine ekspertize - u grijeh. Predstavnici hrvatske biskupske konferencije žalili su se da uopće nisu bili konzultirani u vezi tog zakona. Jadranka Kosor uhvatila ih je u laži i ustvrdila da su predstavnici crkvenih organizacija na razgovorima u Vladi bili ravno četiri puta. Ali eto, ljudski je griješiti, pa i lagati, a božanski praštati, pa valja vjerovati kako će ovo prepucavanje Vlade i Kaptola na kraju ipak završiti ritualnim klanjanjem i rukoljubom. I da će svećenicima - na ovaj ili onaj način - ipak biti vraćena njihova omiljena igračka.

Da bar Bozanić češće udari na Sanaderovu taštinu

I dok se sukob Vlade i Kaptola može svrstati među političke bizarnosti, još je bizarniji razlog zbog kojeg je Vlada tako iznenada odlučila prkositi Crkvi. Nije riječ o naglo probuđenom osjećaju za civilizacijske norme, niti o potrebi zaštite jednakosti svih hrvatskih građana, pa čak ni o strahu HDZ-a da bi ovim popuštanjem odbio birače, već se radi o nečemu na što je Ivo Sanader najosjetljiviji - o taštini. Premijer se navodno naljutio na kardinala Josipa Bozanića zato što je u nedavnoj propovjedi hrvatsku vlast optužio za podaništvo prema EU. Stoga je promptno iz nacrta zakona izbacio već usvojene primjedbe Kaptola i tako crkvenom vrhu pokazao zube. Pa eto, ako je i zbog taštine, dobro je.

Kad bi Bozanić barem češće udarao na Sanaderovu taštinu, možda bi hrvatsko društvo, makar djelomično, bilo pošteđeno pritiska Katoličke crkve koja godinama bira za svoju vlast, piše svoje zakone, diktira društvene norme, ulazi u vrtiće i škole, zaviruje u bračne postelje. Ono što je privatna stvar svakog pojedinca, njegova vjera, u Hrvatskoj je podignuto na razinu državne stvari.

Tko zapravo donosi zakone - Crkva ili država?

Možda je ovaj dogovor Crkve i Države pukao na taštini. Neki drugi, poput zakona o neradnoj nedjelji, (na)pukao je zbog pritiska Europske unije i krupnog kapitala. Ali gotovo ni jedan ne puca zbog principa, zbog čvrste odluke Vlade da se odupre uplitanju Crkve u državne poslove i da konačno povede računa o hrvatskim građanima kao osobama, a ne vjernicima. I što je još najgore, država uvijek pronađe način da Crkvi nadoknadi štetu: primjerice, da odgodi primjenu Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji koji se zbog gnjeva Crkve kiseli već četiri godine. Ili da kompenzira duševnu bol svećenstva: najbolje kroz proračunske milijune. To je uvijek bio najbolji melem za ranjenu crkvenu dušu.

Uzajamna povezanost crkve i države, prožetost interesa u kojem se često gubi trag o tome tko zapravo donosi zakone, traje već gotovo dvadeset godina. S vremenom mijenja oblik i intenzitet, ono što država na jednoj strani Crkvi uzme, na drugoj joj vrati, tamo gdje se Crkva osladi, vrlo brzo uzvrati vladajućoj stranci na drugoj strani. Kako god bilo, u prvom planu uvijek je vjera, u drugom ideologija, raznim putevima često kolaju uzajamni ili obostrani interesi, dok se u pozadini gotovo uvijek nalazi - novac. 

Kao i kod usvajanja Zakona o suzbijanju diskriminacije, Crkva se prilikom svakog uplitanja u državne poslove opravdava kako ona samo želi sudjelovati u javnoj raspravi. Međutim, kad izriče svoj stav, ona ga zapravo nameće, često prijeti i ucjenjuje, povremeno čak i zastrašuje. Njezin stav ne završava na oltaru, već prodire u državne institucije, u Vladine urede, gdje se lobira i pregovara, pa čak i licitira svećeničkom podrškom na izborima. Crkva se u svojim zahtjevima ne ograničava na područja vjere, već ulazi svakodnevni život građana, a njih ne promatra kao osobe, već vjernike čiji se životi moraju iskrojiti u skladu sa stavovima Crkve: od seksualnog života odraslih i mladeži, preko vrtića i škola, do najobičnijeg nedjeljnog šopinga.

Vjernici, a ne osobe

Umjesto da brine o ljudskim dušama, Crkva ih često želi kontrolirati. Kad ih ne uspije kontrolirati, kao u slučaju rada nedjeljom, poseže za zabranama. Crkva je navikla na monolog i vrlo rijetko trpi dijalog. Svaku kritiku koja dolazi iz javnosti, političkih krugova ili medija  proglašava udarom na instituciju, na vjeru, naciju, pa i samog Boga ako treba, ali kad odluči uzvratiti kritikom, tada to čini žestoko, inkvizitorski, ne birajući riječi i sredstva. Napadi koji dolaze iz vjerskih medija odišu nesnošljivošću, ponekad čak i otvorenom mržnjom, a udara se žestoko i široko.

Propovjedi pojedinih biskupa otvoreno su šovinistički i ksenofobični, neki visoko rangirani svećenici služe kao nacionalistički tribuni, kao nositelji nazadnjačkih stavova i predstavljaju branu bilo kakvom modernizmu. Crkva je isključiva i sebična, ohola i samozadovoljna u društvu kojeg bi željela u potpunosti kontrolirati. A ono političko agitiranje koje traje još od 1990. godine znala je itekako dobro naplatiti.

I takva institucija, začahurena i netrpeljiva, naziva se zaštitnicom moralnih vrijednosti u društvu i omogućava joj se da sudjeluje u kreiranju zakona koji se ne odnose samo na katoličke vjernike, nego na sve građane. Karakter Crkve možda ne bi bio toliko problematičan (da ne kažemo opasan), kad bismo živjeli u zemlji u kojoj politička vlast može (i želi) odrediti granicu uplitanja Crkve. Nažalost, živimo u državi u kojoj vladajuća stranka paktira sa Crkvom, a oporbene misle da moraju paktirati. Dok se političari s ljevice mahnito trude naglasiti svoje vjersko opredjeljenje, naivno vjerujući kako će time ublažiti oštricu crkvenih krugova i steći njihovu blagonaklonost, oni s desnice misle da bi na vlasti trebali implementirati stavove Crkve, čak i kada se oni sukobljavaju sa svakodnevnim životom.

Crkva određuje moralne standarde

HSS je najbolji primjer. Kao što je najvjernije promicao crkvene stavove oko zabrane rada nedjeljom, tako sada preko Marijane Petir gorljivo brani pravo svećenicima da i dalje sotoniziraju homoseksualce. HDZ je tako zapravo dobio idealnog partnera: u trenutku kad vladajuća stranka iz bilo kojeg razloga - pritiska EU, dodvoravanja biračima ili obične liderske taštine - bude prisiljena odreći se traženja Crkve, HSS će poslužiti kao saveznik koji i dalje postojano zastupa ono o čemu je HDZ zakratko prisiljen šutjeti. Tako će biti i s diskriminacijom. HSS je u saborskoj raspravi, na mig s Kaptola, tražio da se zakon vrati na doradu, kako bi "predlagatelj još jednom razmotrio sve odredbe". Drugim riječima, da popravi ono što je taštinom jednog premijera uništeno.

Glavne primjedbe u saborskoj raspravi uglavnom su se odnosile na nemoguoćnost primjene tog antidiskriminacijskog zakona u praksi, pa čak i ako kojim čudom odredba o zabrani diskriminacije po spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu ostane, država će se već pobrinuti da nitko od svećenika ne trpi zbog toga što sotoniziraju homoseksualce. Uostalom, ako već nisu trpjeli zbog slavljenja ratnih zločinaca, vrijeđanja državnog vrha i pozivanja na državni udar, zbog huškanja protiv drugih naroda i poticanja raznih oblika mržnje, pa zašto bi onda odgovarali zbog vrijeđanja homoseksualaca? U ovoj državi ipak Crkva određuje moralne standarde.

Foto: AFP