SADA postaje jasnije zbog čega je predizborna kampanja bila tako mlitava, nedorečena i lišena bilo kakvog sadržaja. Zato da bi kasnije svatko mogao koalirati sa svakim. Pa tako i HNS s HDZ-om.

Dobro je napisao Davor Butkoviću svom programatskom komentaru uoči početka kampanje da je Europapress holdingu svejedno tko će dobiti izbore jer su sve stranke proeuropske, modernizirane i lišene radikalizma i ekstremizma. HDZ je dobio izbore, a pred njihovim šatorom već se stvorila gužva potencijalnih udavača. Odmah su pohrlili Romi, pa manjine, pa "žuto-zelena" koalicija, a da previše ne zaostanu u utrku su se (anonimno, naravno) uključili i neki SDP-ovci, a u najnovije vrijeme i HNS-ovci. Konkretnije, Radimir Čačić.

I eto, odmah je jasno da je onakva kilava kampanja bila zamišljena da se nitko nikome previše ne zamjeri. Kako bi kasnije bili u prilici pregovarati. Upravo zato, analitičari poput Davora Gjenera mogu s punim pravom promovirati ideju da radikalno krilo lijeve koalicije, HNS, koalira s HDZ-om, strankom tako omraženom među lijevim biračima. Upravo zato, novine s velikom ozbiljnošću prenose kalkulacije nekih SDP-ovaca koji ispituju mogućnosti ponovnog stvaranja Velike koalicije. I upravo zato, predsjednik Mesić kaže da je u politici "sve moguće". Doista jest.

Čim je postalo jasno da su zahtjevi HSS-a jednako skupi HDZ-u, koliko su neprihvatljivi Europskoj uniji, počelo se licitirati s potencijalnim zamjenama. SDP nikad nije dovoljno uvjerljivo odbacio mogućnost velike koalicije s HDZ-om. Oni su, naravno, u predizbornoj kampanji odbacili tu kost koju im je smišljeno bacio Mesić, ali čim je postalo jasno da pregovori HSS-a i HDZ-a neće ići tako glatko (ni jeftino) na Iblerovu trgu su se potrudili da u javnost plasiraju ponudu da su oni možda ipak spremni razmotriti dosad nezamislivu soluciju o velikoj koaliciji. Pa nisu badava toliko štedjeli HDZ u kampanji.

I baš kad se utišala ta priča - uz obaveznu porciju službenih demantija na najvišim razinama - u priču je iznenada uskočio HNS. Zbrojem njegovih i HDZ-ovih mandata, plus manjina, došlo se do spasonosne računice. Narodnjaci navodno neće biti tako pohlepni ni euroskeptični kao Seljaci, a i Čačić bi se baš dobro uklopio u Sanaderovu Vladu.

Gotovo preko noći, ta formula dobila je na težini na naslovnicama novina pa i u istupima šefa države. Iako je Vesna Pusić telefonski odbila Sanaderovu inicijalnu ponudu, u toj stranci očito vlada dvovlašće jer na takve pozive očito nije imun Radimir Čačić. Čovjek koji je želio biti premijer SDP-u, a zatim i HSS-u i HSLS-u, odjednom bi želio biti ministar HDZ-u. Podršku, i to žestoku, dobio je od analitičara Davora Gjenera, koji se u svemu tome toliko angažirao da je nedavno pozvao na odgovornost one koji su puštanjem te opcije u javnost srušili već dogovoreni savez HDZ-a i HNS-a. Osmjelio se otvoreno napasti Mesićeve savjetnike Borisa Šprema i Tomislava Jakić, optuživši ih da su bojkotirali tu "spasonosnu koaliciju", što je prilično neuobičajena praksa za čovjeka kojeg se predstavlja neovisnim analitičarom.

Političarima očito nisu bitni birači, jer da jesu, onda bi se u kampanji obraćali njima, a ne jedni drugima. Tako ni HSS-u, HNS-u, SDP-u i drugim strankama koje koketiraju s mogućnošću suradnje s HDZ-om očito nisu bitne želje njihovih glasača, nego samo njihove vlastite ambicije. Svjetonazorske razlike, podjela na poštene i nepoštene, moralne i nemoralne, sposobne i nesposobne, očito su postale marginalne kategorije u usporedbi s pragmatičnim slaganjem "optimalnih", "realnih", "skupih" ili "jeftinih" koalicija. Tako je i moguće da Josip Friščić sjedne za stol s HDZ-om, pristupi izradi koalicijskog ugovora o najsitnijim detaljima, a da se nije sjetio najprije utanačiti "nekoliko strateških detalja": ZERP, NATO, nula promila... Iako je logično da se krene od nekih strateških poveznica, to se ostavilo za kraj, nakon što se podijele fotelje.

Butković je očito bio u pravu. U ovakvoj Hrvatskoj sasvim je svejedno tko će biti na vlasti. Opozicija ionako ne postoji.

Tomislav Klauški