"MOŽDA sam ja ključ rješenja zato što sam nezavisan, zato što sam slobodan, zato što volim Libanon, i nemam stranog kapitala iza sebe. Mogu biti most između svih strana", rekao je jučer Michel Aoun, zasad jedini deklarirani kandidat za novog predsjednika Libanona, čovjek koji je od pannacionalnog junaka prerastao u kontroverznu ličnost koja je potpuno iznenađujuće promijenila stranu i zakuhala libanonsku krizu do neslućenih proporcija.

Aounova ljubavna priča s Libanonom duga je i komplicirana, a njegovo mjesto i njegovo ponašanje u budućnosti bi mogli biti jedan od odlučujućih jezičaca na vagi odnosa političkih strana u zemlji razdiranoj religijskim i sektaškim napetostima, političkim igrama moći, interesima stranih sila i geostrateškim gambitima.

Formiranje dvije vlade, u slučaju da parlament propusti izabrati predsjednika, po njemu bi bio "manje loš scenarij", bolji od ostavljanja praznine, ali sam ne bi sudjelovao u takvoj vladi. Priča o dvije vlade, koja je u zadnjih nekoliko mjeseci bila prisutna samo u tihim glasinama po libanonskim gradovima, postaje sve glasnija kako se ustavna kriza oko izbora novog predsjednika zahuktava, s dva mjeseca do izbora. Priča o dvije vlade vraća sjećanja na kraj 80-ih godina, i na razliku između tadašnje i sadašnje uloge Aouna u vrhu libanonske politike.

U jesen 1988. Sirija (koja je već cijelo jedno desetljeće okupirala zemlju) je sa svojim kršćanskim saveznicima izazvala političku krizu zabranivši parlamentu zasjedanje na kojem je trebao izabrati novog predsjednika. No, 15 minuta prije isteka svog mandata, tadašnji predsjednik Amin Gemayel imenovao je vojnu skrbničku vladu koju je vodio upravo Aoun, tadašnji zapovjednik oružanih snaga zemlje. Sirija nije priznala tu vladu i formirala je rivalsku vladu sastavljenu od svojih poslušnika. To je rezultiralo ratom koji je 1989. protiv Sirije i njenih saveznika pokrenuo sam Aoun, a taj rat je, uz kratke prekide, trajao do 1990., kad je Aoun pobjegao u Francusku. I u egzilu je ostao popularni kršćanski vođa, i čovjek koji se svakim svojim dahom borio protiv sirijske okupacije njegove zemlje.

U zemlju se vratio 7. svibnja 2005., 11 dana nakon sirijskog povlačenja iz Libanona. Na početku je krenuo obnavljati zemlju, povlačeći poteze kao što je bilo pomirenje sa Samirom Geageom, jednim od svojih kršćanskih rivala. Na prvim slobodnim izborima u tri desetljeća, Aounov Slobodni patriotski pokret dobio je većinu kršćanskih glasova, ali onda je Aoun povukao svoj dosad najčudniji potez. Odbio je ući u koaliciju s antisirijskom većinom u parlamentu, što su svi očekivali da će napraviti, i otvorio je suradnju s Hezbollahom i Amalom, strankama dirigiranima direktno iz Sirije, i strankama koje predvode prosirijski kamp u zemlji. Otvorio je suradnju sa svojim smrtnim neprijateljima, koji su ga tri desetljeća pokušavali ubiti.

Napisani su mnogi članci o tom Aounovom potezu, ima jako puno analiza, ali nitko još nije uspio otkriti motive. Jedni ga optužuju da je prodao čast, integritet i poštenje da bi ostvario svoj cilj postajanja predsjednikom i ostvarivanja svoje osobne ambicije. Drugi pak kažu da to nije Aounov stil, da je on čovjek kojemu je Libanon uvijek bio preči od vlastite kože i da je u tu neobično koaliciju ušao zato što smatra da put do libanonske demokratizacije i pomirenja vodi preko Hezbollaha.

On sam kaže sljedeće: "Svi moraju razumjeti da se Libanonom ne može vladati tako da se eliminira trećinu stanovništva", referirajući pri tom na šijite, koji su vjerojatno sad već najbrojnija skupina u Libanonu, a koji će to zasigurno postati do kraja desetljeća.

Prodaje li Aoun svoj narod zbog želje za moći ili igra opasnu igru sa Sirijcima da bi, kao što je uvijek i radio, integrirao sve religijske frakcije u toj zemlji u jedan nacionalni korpus i time otvorio novu eru demokracije? Teško je reći. Ono što znamo da se Libanonu bliži rujan, mjesec u kojemu je zakazano parlamentarno glasanje za predsjednika, i u kojemu će Aoun igrati jaku ulogu. Nadajmo se da to neće biti i novi Crni Rujan.

J.D.  
Foto:AFP