BESPLATNI, open source programi u posljednjih su nekoliko godina postali izuzetno popularni, kako zbog cijene, tako i zbog mogućnosti i kvalitete pa su Linux, Open Office i slični već postali favoritima ne samo privatnih osoba eć i cijelih korporacija poput AIG, Goldman-Sachs i Wal-Marta. Naime, u Microsoftu tvrde kako mnogi programi u sklopu FOSS-a (free and open-source software) svoj uspjeh duguju njihovim patentima kojih su nabrojali čak 235 i na temelju istih traže tantijeme. Ali kako naplatiti tantijeme, pošto programe uglavnom razvija jedan ili skupina pojedinaca, a ne tvrtke?

Vratimo se na trenutak u prošlost. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća proizvode programerskih tvrtki štitili su razvoj u tajnosti i autorska prava, dok se smatralo da softver nije moguće patentirati. No početkom devedesetih sudovi su počeli sve slobodnije interpretirati autorska prava, a sve se više počelo raspravljati i o otkrivanju programskog koda. To naravno nije odgovaralo programerskim tvrtkama koje bi tako izgubile prednost nad konkurencijom, pošto bi sve eventualne posebnosti njihovog proizvoda bile u potpunosti dostupne na uvid bilo kome, kako za informiranje tako i za kopiranje.

Tada je počela i priča o patentima. Naime, autorska prava su štitila samo kompletan programski kod od kopiranja, dok bi patenti štitili originalne i inovativne ideje, kojih bi u jednom programu moglo biti na stotine.

Udarac na Linux bio je očekivan, pa se najveći broj prekršenih patenata odnosi na taj popularni operativni sustav, od kernela, do grafičkog sučelja i Open Office programskog paketa.

Kada su utvrdili prekršaje, u Microsoftu su napokon mogli krenuti u drugu fazu: potraživanje tantijema. Logično je bilo ciljati na komercijalne distributere Linuxa poput Novella i Red Hata koji svoje inačice tog operativnog sustava (OS-a) daju besplatno no naplaćuju pretplatu za uslugu tehničke podrške. Problem je nastao kada se shvatilo da je distributerima izričito zabranjeno plaćanje tantijema zbog GPL-a, odnosno GNU General Public License. Radi se o licenci za besplatni softver čiju je prvu verziju 1989. napisao Richard Stillman kako bi točno definirao pojam besplatnog softvera (Free Software Definition) i onemogućio restrikcije na kopije i modifikacije istog (Copyleft). U drugoj reviziji licence objavljene 1991. godine između ostalog piše kako je bilo koji besplatan program konstantno ugrožen softverskim patentima te da bi ih trebalo lincencirati ili za slobodnu uporabu svima ili nikako.

Novell je nekako zaobišao GPL i sklopio ugovor s Microsoftom o netuženju njihovih korisnika za povredu patenata, što je izazvalo osudu open-source zajednice. Microsoft je na kraju kupio od Novella pretplate za njihovu inačicu Linuxa (SUSE) za 240 milijuna dolara te tako, ironično, postao distributer Linuxa. Dodatnih 108 milijuna plaćeno je kako bi mogli koristiti Novellove patente bez posljedica.

Najveći problem postale su velike kompanije, koje u strahu od tužbe sada mogu jednostavno kupiti licencu od distributera koji ih štiti, no nekako su svi zaboravili da bez malih ljudi koji su uložili golemi trud i znanje tih programa ne bi niti bilo.

Koliko je daleko Redmondski div spreman boriti se za svoja prava? Hoće li ići toliko daleko da podiže tužbe protiv krajnjih korisnika, kao što je bio slučaj sa glazbenom idustrijom? FOSS već ima moguće rješenje za taj ekstremni slučaj.

Naime novi GPL bi uskoro trebao biti dovršen, s klauzulom da će Microsoft, ako nastaviti distribuirati Novellov Linux biti primoran odreći se tužbi protiv korisnika svih inačica tog OS-a. Borba se zasada nastavlja, a vrijeme će pokazati hoće li Microsoft ipak pokleknuti i pridonijeti općem dobru i razvoju informatičkih tehnologija nauštrb zarade.

M.S