KAKO od muhe napraviti slona? Vrlo jednostavno. Imamo i recept. Uzmeš dvije balkanske državice, kartu, koji kilometar i skupinu bivših partijskih sekretara koji su sad članovi vlada. I opla, imaš Famozni i Nenadmašni Hrvatsko-Slovenski Granični Spor. Tresu se brda, redaju se junaci! I to 17 godina. Ista stvar večeras u "Otvorenom", u kojem nastupiše dva bivša ministra vanjskih poslova, Tonino Picula i Ivo Vajgl, te dva predstavnika tradicionalističkih stranaka, Gordan Jandroković iz HDZ-a i Marjan Podobnik iz Slovenske ljudske stranke.

Što smo večeras sve mogli saznati? Mogli smo saznati da Hrvati misle da se radi o nekoliko kilometara granice, a Slovenci da se radi o malo više kilometara, da Hrvatima nije do daljnjeg razgovora, nego do arbitraže, a da Slovencima na pamet ne pada arbitrirati samo o Piranskom zaljevu, nego ih zanima puno više prostora, da je političke volje za rješavanjem pitanja nekad bilo, a sad je baš i nema, da političari daju nepromišljene izjave u medijima, a onda ih zovu šalama, da se pitanje Hrvatsko-Slovenskog Spora oko Granice poteže svakih nekoliko mjeseci (vjerojatno kad nekome bude dosadno) i, što je najvažnije od svega, da će Slovenija, kako najavljuje Podobnik, ako Hrvatska bude inzistirala na tome da ima malo manje kilometara teritorija nego što Slovenija misli da joj pripada, na referendumu morati glasati protiv Hrvatskog ulaska u EU.

Zapravo je Vajgl, koji se jedini do svih prisutnih u studio činio kao da mu je nekakvog razgovora koji bi prešao granicu osnovne trivijalnosti, najbolje opisao cijelu situaciju kad je rekao "Hajde da ne razgovaramo kao da smo na pijaci". 

A jedina bitna informacija koju se moglo saznati, a koju nisu dali navedeni političari i diplomati, nego izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku, bila je ta da je Europskoj Uniji savršeno svejedno kako će Hrvatska i Slovenija riješiti svojih nekoliko kilometara. U prenesenom značenju, mi ćemo možda načelno podržati Sloveniju, ali se takvom trivijalijom nećemo gnjaviti.

Ova informacija bitna je utoliko što se u javnosti ne pojavljuje baš često, a EU ju konstantno ponavlja. Naime, mali kakvi jesu, hrvatski i slovenski narod vole si umišljati da njihove beznačajne državice zanimaju ostatak svijeta. Političari, znajući kakvim narodom vladaju, vole narod držati u takvom uvjerenju. Iz toga proizlazi fundamentalna zabluda o tome kako bi Slovenija mogla opstruirati hrvatski ulazak u EU, čega se Hrvati pribojavaju, ili kako je slovenska potpora važna Hrvatskoj za ulazak u EU, kako slovenski političari vole tumačiti svojoj javnosti. Postoji i ona zabluda o tome kako bi Hrvatska u EU mogla ući 2009., ali to je zabluda koja zaslužuje nekoliko članaka. 

Toga nema. Slovenija u EU nije nikakav faktor, a Hrvatska je toliko daleko od rješavanja pitanja koja bi bila tek preduvjet za neko ozbiljno razmišljanje o ulasku, da se uopće ne treba strahovito brinuti oko pitanja za koje je EU sasvim svejedno. Jedino što Slovenija ima je nekakvu načelnu potporu 26 zemalja, ali ta potpora im neće značiti ništa ako Hrvatska ispuni one stvari koje su joj neophodne za ulazak u EU.

A što će na kraju biti s granicom? Pa, je li to zaista bitno? I Slovenci i Hrvati, kad se ne mogu dogovoriti hoće ustupiti koji kilometar za konačno rješavanje te dosade koja se zove Hrvatsko-Slovenski Granični Spor, malo-pomalo počinju ličiti na Srbe i njihovog odbijanja da se odreknu "vekovnog teritorija na Kosovu", iako je jasno da taj "vekovni teritorij" više nije srpski.

J.D.