NISU se ispunila predviđanja o tvrdoj, neatraktivnoj utakmici čvrstih momčadi u kojoj bi "jedna pogreška mogla presuditi".

Dva su razloga za to; Eduardo Da Silva, čiji su potezi podsjećali na Romaria i Ronalda, (a po svemu sudeći će i krenuti njihovim stopama i na veliku klupsku pozornicu stupiti u PSV-u), kao i nepokretna i posustala obrana Hrvatske, uz koju je Runje imao besplatni trening "jedan na jedan" kontra Colauttija i Benayouna.

Početak doista nije slutio da ćemo od tri izraelska gola, sami sebi zabiti "dva i pol", a ono što je u ekspertizi pred utakmicu za Index najavio Tomislav Ivić se i dogodilo, ali na pogrešnoj strani terena, jer je upravo izraelska plitko postavljena obrana i konstantni prritisak njihovih rastrčanih veznjaka onemogućavala razvijanje naše igre.

Načini na koje se moglo probiti takav blok; podmetanje lopte iza leđa izraelske obrane za naše brzance i individualni prodori Modrića i Kranjčara nisu se dogodili osim u petoj minuti kada je Modrić ispromiješao nekoliko članova obrambenog "zida plača".

U desetoj minuti Ćorluka je širio ruke, Šimunić napravio najgori kiks poslije prijateljske sa Engleskom prije tri godine i umjesto u korner, loptu sproveo u gol, a Runje se, ne očekivajući da mu najpouzdaniji ljudi "zabiju nož u leđu", spotakao i pao. Colautti je samo učinio da zgoditak ne bude autogol, nego gol.

Izrael je prvih pola sata kontrolirao utakmicu, a naši su se postavili "zonski", što je pogodovalo Izraelcima, koji su prebacivali igru sa jedne strane na drugu a naša obrana je još par puta pokazala smušenost u igri.

Nakon još jednog Kranjčarevog lošeg udarca iz daljine, odustalo se od individualnih pokušaja i Hrvatska je krenula razvlačiti domaćine preko bokova, ali su nabacivanja u kazneni prostor završavala na glavi domaćih braniča ili u naručju golmana Awata.

Tada se, priželjkujući eksploziju dva zvrka Dudua i Petrića zazivalo Budana, jer činilo se da jedino na silu možemo zabiti pogodak. Međutim, Petrićeva agresivnost, zahvaljujući kojoj je iz ničega izborio jedanaesterac, nas je vratila u utakmicu i preokrenula njen tijek.

Kranjčar je podvalio iza leđa tojice Izraelaca za Eduarda, koji je reprizirao ljetni pogodak sa Ashburton Grovea. Tada je kroz noge sa lijeve strane popio Almunia, a sada Awat.

Eduardo je svojim drugim zgoditkom pokazao zašto se njegovo umijeće na tržištu cijeni u dvoznamenkastom broju konvertibilnih milijuna. Doista, poentirati iz trzaja ležeći na zemlji glavom prema golu, potezom koji priliči capoeiri a ne nogometu, ne može baš svatko.

Tamuz, na kojeg su upozoravali izraelske kolege i nogometni stručnjaci, je za "20-ak posto" podigao kvalitetu momčadi, a uz našu obranu, koja i do tada uz iznimku R. Kovača nije impresionirala, počela je padati i sredina terena, pa je nakon Benayounovog gola uveden Babić umjesto Kranjčara, a panika što je zahvatila našu obranu je podsjećala na kvalifikacijsku utakmicu za SP s Bugarskom, kada smo nakon vodstva 2:0 bili sretni zbog sačuvanog boda.

Međutim, Babić je nakon početnih nesigurnosti sjajno servirao, a Eduardo još jednom bio savršen egzekutor.

Opet je ukipljenost obrane i puštanje veznjaka na sredini terena bilo zaslužno za vraćanje Izraelaca u život i Colauttijev drugi zgoditak.

Runje, koji se u svim svojim klubovima nemilice dere na igrače iz obrane kada pogriješe i koji je bogat iskustvom je ipak donekle bio impresioniran zadatkom koji mu je povjeren. Nije najsretnije reagirao kod prvog zgoditaka, a kada je vidio da su mu inače superpouzdani suigrači iz obrane "na dopustu", trebao je pokazati malo one svoje poznate agresivnosti.

Bodovi su doista "veliki" i ovako važnoj pobjedi se ne smije gledati u zube, kao što ni naša obrana ne može svako utakmicu odigrati besprijekorno. Ipak, nema dvojbe da Bilić, ali i Šimunić i Ćorluka znaju da bi još jedno šetalište, kombinirano sa nešto neispirativnijim izdanjem naših napadača, moglo biti pogubno.

Zvonko Alač