Nakon višednevnih protesta i štrajkova po cijeloj Srbiji zbog nepriznavanja izbornih rezultata za predsjednika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, na poziv Demokratske opozicije Srbije 5. listopada 2000. u Beogradu su se održale središnje demonstracije na kojima je sudjelovalo više stotina tisuća ljudi.

Ispred zgrade srpskog parlamenta došlo je do sukoba policije i demonstranata. Policija je bacila suzavac, ali ljudi su uspjeli ući u zgradu parlamenta. Drugi okršaj dogodio se ispred Radio televizije Srbije, dugogodišnjeg simbola Miloševićeve strahovlade i propagande.

Dan kasnije Milošević je, nakon trinaest godina vladavine, priznao izborni poraz, a predsjenički kandidat DOS-a i sadašnji srpski premijer Vojislav Koštunica postao je predsjednik SRJ-a.

Golemom političkom preokretu pridonijeli su i parlamentarni izbori u prosincu iste godine, a 25. siječnja 2001. Zoran Đinđić, također demokratski kandidat, postao je prvi srpski premijer bez komunističke prošlosti.

Nakon demokratskih promjena, Srbiji su ukinute međunarodne sankcije, Đinđić je postavio temelje demokracije i uspješno radio na vanjskopolitičkoj reanimaciji Srbije. Međutim, srpskim radikalima koji su još uvijek paralelno i u ilegali vladali Srbijom, nije odgovarao njegov obračun s mafijom i korupcijom te iznošenje istine o srpskim ratovima, pa su ga 12. ožujka 2003. ubili u atentatu.

Istinske demokratske struje u Srbiji reći će danas da je svijetla budućnost čiji su okus Srbi okusili 5. listopada 2000. umrla zajedno sa Zoranom Đinđićem.

Na putu prema Europskoj uniji Srbiji su se ispriječili neokajani grijesi iz prošlosti, a premijer Vojislav Koštunica, iako predstavnik stranke koja u svom nazivu nosi "demokratska", odbija priznati Kosovo i Metohiju, s Miloradom Dodikom pregovara o osamostaljenju Republike Srpske, a narodu predstavlja u deset dana sastavljen ustav koji građani nigdje službeno ne mogu pročitati. Izostat će i javna rasprava o ustavu, pa ga srpski demokrati nazivaju "oktroiranim", po uzoru na onaj kralja Aleksandra 1929.

V.Š.