DANAS se i najfanatičniji pristaše američkog predsjednika Georgea W. Busha moraju složiti s time da je američka okupacija Iraka prilično daleko od utopijskih vizija koje je njegova administracija javnosti nudila neposredno prije, za vrijeme i poslije pohoda na tu zemlju.

Uz bezbrojne rasprave o tome kako se izvući iz mezopotamskog gliba u kojem se našla svjetska supersila, odnedavno su se počela postavljati u pitanja na koji način su se Bush i SAD uopće našli u tako neugodnoj situaciji.

Neki od odgovora su ponuđeni u knjizi "Cobra II: The Inside Story of Invasion and Occupation of Iraq" koju su zajedno napisali novinar "New York Timesa" Michael R. Gordon i general Bernard Trainor.

"New York Times", list poznat po žestokoj kritici Bushove politike, odnedavno je počeo objavljivati izvatke iz te knjige te izazvao senzaciju u američkim vojnim, političkim i medijskim krugovima.

Koristeći se svjedočanstvima sudionika i deklasificiranim dokumentima, ta knjiga daje sasvim novi pogled na sam početak američke pustolovine u Iraku, koji naizgled nije proturječio Bushovim očekivanjima o brzom, kratkom i efikasnom demonstriranju vojne moći jedine svjetske supersile.

Međutim, Gordon i Trainor tvrde da ni ofenziva koja je u roku od par tjedana srušila Sadama Huseina i dovela do okupacije Iraka nije bila lišena problema.

Dok su i danas svi prilično impresionirani brzinom američkog napredovanja i s lakoćom kojom je probijen put od Bagdada, sami američki generali i njihovi pretpostavljeni u Washingtonu su zapravo bili neugodno iznenađeni sporošću napredovanja i žestinom iračkog otpora.

Ključni razlog za to neugodno iznenađenje bila je pogrešna procjena prema kojoj će glavni problem američkoj vojsci predstavljati iračka Republikanska garda - elitne, najbolje naoružane i najbolje opremljene formacije u oružanim snagama Sadama Huseina.

U stvarnosti, gro otpora savezničkom napredovanju su pružili pripadnici Sadamovih Fedajina, lako naoružane milicije čiji je zadatak bio terorom, odnosno prijetnjom terora odvrati šijite od eventualne pobune.

Fedajini nisu imali šanse u frontalnom srazu s američkim oklopnim kolonama, ali su se zato pokazali neobično mobilnim i pogodnim za "udari i nestani" taktiku protiv američkih logističkih linija.

General William Wallace, zapovjednik američkog V. korpusa, nakon neočekivano velikih gubitaka u Nasiriji i drugim gradovima je vrlo brzo postao svjestan toga te zahtijevao da se napredovanje zaustavi kako bi se sa svojim snagama mogao pozabaviti s fedajinskim problemom i tako osigurati svoju pozadinu.

Tommy Franks, glavni zapovjednik operacije, na to je pobjesnio te ga nastojao smijeniti. Franksu i njegovom šefu, ministru obrane Donaldu Rumsfeldu, bilo je jako bitno da se rat završi što prije i sa što manjim korištenjem američkih ljudskih efektiva, kako bi se što zornije demonstrirala američka vojna moć.

Amerikanci su na Irak 2003. godine krenuli sa znatno manje ljudi nego 1991. godine u oslobađanje daleko manjeg Kuvajta.

Wallace je svoj položaj uspio zadržati tek intervencijom zapovjednika kopnene vojske generala Davida McKiernana, koji je, između ostalog, tvrdio da bi takvo smjenjivanje utjecalo loše na moral među američkim snagama.

Wallace je na kraju postupio prema originalnom planu i Amerikanci su se uspjeli probiti do Bagdada, koji je pao s iznenađujućom lakoćom.

Međutim, mnogi danas tvrde da je Wallace bio u pravu, odnosno da se američka vojska prije juriša na iračku prijestolnicu ipak trebala pobrinuti za "sitni" problem fedajina.

Oni su, naime, vrlo brzo uvidjeli da su Amerikanci veliki broj gradova van glavnog pravca napredovanjima ostavili nezaposjednutim te ih tako učinili sigurnim skloništima i bazama fedajina.

Nakon pada Sadama Huseina upravo su fedajini te i mnoge druge gradove učinili jezgrom pokreta otpora i gerile kojoj danas Amerikanci ne mogu stati na kraj.

Rumsfeld i Franks se ipak mogu tješiti da su stvari mogle završiti i daleko gore po Amerikance. Ista knjiga tvrdi kako su jednog od najvjernijih pomagača imali upravo u Sadamu Huseinu.

Od američkih još su šokantnija iračka svjedočenja i dokumenti na temelju kojih proizlazi da je irački diktator do posljednjeg trenutka bio uvjeren da Bush blefira i da nikakve invazije neće biti.

Sadam Husein je smatrao da će se američka kampanja svesti na bombardiranje, te da po opstanak njegovog režima daleko veću prijetnju predstavlja eventualna šijitska pobuna ili invazija iz Irana.

Zbog toga su ključne snage bile raspoređene na iranskoj granici, a odbijen je prijedlog da se na početku invazije u zrak dignu ključni mostovi na Eufratu - Husein je mislio kako će ih nakon bombardiranja moći koristiti radi gušenju eventualne pobune na jugu zemlje.

Ipak, najvažnije od svega je bilo gotovo potpuni nedostatak planova i volje da se ozbiljno brani Bagdad. Glavni Sadamovi zapovjednici su to shvatili tek četiri dana prije samog pada, kada im je diktator pročitao pismo kojim najavljuje svoj odlazak u ilegalu.

Brzina kojom je pao Bagdad je, s druge strane, mnoge u Washingtonu opila pobjedom i Rumsfeldu nije padalo na pamet poslušati zahtjeve da u svrhu zavođenja reda i što urednije okupacije u Irak pošalje 1. konjičku diviziju - od svih američkih divizija najbolje opremljenu za protugerilsku borbu.

Mnogi drže da je nedostatak tih snaga na terenu omogućio sveopću pljačku i anarhiju koja je odmah srozala ugled američkih okupatora mešu Iračanima, te tako stvorila plodno tlo za fedajine da se pretvore u pokret otpora.

D.A.