PREDODŽBA o takozvanom sindromu jedinca već se dugo povezuje s raznim negativnim osobinama, poput sebičnosti, razmaženosti ili usamljenosti. Ipak, znanstvenici ističu da takve tvrdnje nemaju čvrsto uporište te da odrastanje bez braće i sestara ne određuje djetetov karakter ni buduće odnose. Na odluku o broju djece danas utječu brojni čimbenici, od životnih okolnosti do financijskih mogućnosti, no mitovi o jedincima i dalje su vrlo rašireni, piše Upworthy.

Psihologija protiv stereotipa

Ovakvi stereotipi nisu novost. Još 1896. godine rana psihološka istraživanja opisivala su djecu bez braće i sestara kao "ljubomornu, sebičnu, egoističnu, ovisnu, agresivnu, dominantnu ili svadljivu" zbog pažnje koju dobivaju. Moderna istraživanja, međutim, pokazuju da to nije istina. Studija objavljena 2020. u časopisu Personality and Individual Differences otkrila je da nema razlike u razini arogancije, osjećaja privilegiranosti ili narcisoidnih sklonosti između jedinaca i djece s braćom i sestrama.

Psiholozi koji odbacuju tezu o štetnosti odrastanja bez braće i sestara ističu jednu veliku prednost: takva djeca opuštenije razgovaraju s odraslima. Dr. Allen Masry za Newsweek objašnjava da jedinci "češće komuniciraju s odraslima", zbog čega se u njihovom društvu osjećaju ugodno od najranije dobi.

S time se slaže i psihologinja Rachel Loftin. Ona dodaje da se samopouzdanje u društvu odraslih "ponekad može pogrešno protumačiti kao 'brže odrastanje', ali to ne odražava nužno ubrzani emocionalni razvoj."

Jedinci odrastaju opušteniji

Prije tri mjeseca, korisnik TikToka PumpkinToadlet68 detaljnije je razradio ideju da jedinci odrastaju opušteniji uz odrasle jer su u braku svojih roditelja poput dodatnog člana. "Mnogi koji imaju jedno dijete spadaju u kategoriju onih koji žele iskustvo roditeljstva, ali ne žele da im se cijeli život vrti isključivo oko djece", rekao je.

"Vi ste im kao djetetu sporedna misija, a ne glavna. To se razlikuje od domova s više djece, gdje su roditelji htjeli biti toliko posvećeni djeci da su ih imali više i uložili trud u stvaranje cijelog dječjeg svijeta za njih." Iako se radi o razmišljanju jedne osobe, mnogi su se jedinci u komentarima složili s tom tezom.

"Život jedinca uvijek objašnjavam rečenicom: 'Nema dječjeg stola'. Od malih nogu naučiš se pristojno ponašati, imati manire i razgovarati s odraslima inteligentno i bez straha. Za mene je to bilo sjajno iskustvo; išao sam na poslovna putovanja i zabavljao se s roditeljima na puno fora mjesta, ali to nisu bili tipični odmori u Disneylandu", napisao je jedan korisnik.

Drugi je dodao "meni je to izgledalo kao da živim s dva cimera koji se međusobno toleriraju i imaju dijete. Kad sam odrastao, samo su me 'unaprijedili' u trećeg cimera".

"Kad bih otišao kod prijatelja koji je imao šestero braće i sestara, bio bih u šoku jer su stalno trčali i skakali po kući! Pitao bih se: 'Zašto trčite??'. Tek sada shvaćam da sam odgojen kao mali odrasli čovjek, potpuno se pronalazim u ovom videu!", podijelio je treći.

Promjena narativa

Mit o usamljenim i umišljenim jedincima nepravedan je prema toj djeci i njihovim roditeljima. Takve predrasude često stvaraju nepotreban pritisak na obitelji koje odluče imati samo jedno dijete, iako broj braće i sestara nije presudan za razvoj osobnosti, društvenost ili sposobnost stvaranja odnosa.

Postavlja se pitanje koliko je parova odustalo od odluke o jednom djetetu jer su vjerovali da takav izbor nije najbolji za dijete. Pozitivno je što psiholozi sve otvorenije govore o prednostima statusa jedinca i razbijaju ukorijenjene stereotipe, čime pomažu roditeljima da donesu odluke koje najbolje odgovaraju njihovim okolnostima i potrebama obitelji.