DINO RAĐA jedna od je od onih živućih legendi koje svojom pojavom sasvim opravdano izazivaju strahopoštovanje prožeto određenom dozom divljenja i priznanja. Ubojita kombinacija, složit ćete se. Rođeni Splićanin uvijek je bio ponos svoga grada. Nešto kasnije, postao je i ponos nacije.

Rekli bi oni koji ga bolje poznaju; "pravo splitsko dite". Iako izgleda pomalo flegmatično i na terenu i izvan njega, košarka je razbila njegovu masku. Kao što je i iz njega izvukla ono najbolje. Svoju izvrsnost, a po potrebi i drskost kontinuirano i bez iznimke potvrđivao je svojim rezultatima.

Opisivali su ga kao jednog od pripadnika europskog igračkog vala koji je u devedesetima poharao Ameriku. Opsivali su ga i kao igrača koji je uspjeh gradio isključivo u dvorani, bez puno priče i popratnih kalkulacija. Izvrstan šuter, ali i skakač standardizirao se u svakoj petorci momčadi u kojima je igrao.

Zlatna "atomska-2 generacija Jugoplastike sastala se 1989. godine i osvojila sve što se osvojiti moglo. Rađa, Kukoč, Perasović, Sobin i ostali otišli su korak dalje od prve slavne generacije Skansija, Šolomana, Pruga i braće Tvrdić. Final Four u Muenchenu doveo ih je do samog vrha, a "laštru" je platio jaki Macabi. Žuta boja je zahvaljujući Rađi, Kukoču i ostalim velikanima postala dominantna u europskoj košarci.

Ista generacija svoju kvalitetu dokazala je na Final Foru u Zaragozi, kada je pala slavna Barcelona. Jedna od najslađih pobjeda dogodila se u finalu Pariza istog natjecanja, a poklopila se s početkom krvavog rata u našoj zemlji. Tadašnji POP 84 popeo se na vrh starog kontinenta u vrijeme najžešćeg procvata domoljublja, pa ne treba posebno naglašavati zbog čega je bilo slatko pobijediti baš tada.

Iako su Rađu Boston Celticsi već 1989. godine u drugom picku NBA drafta odabrali za sebe, on se odlučuje na odlazak u Italiju. Tvrdoglav i uporan ostao je i do dana današnjeg. Na apeninskom poluotku dokazivao se sljedeće tri godine, kada biva izabran za drugog najboljeg europskog košarkaša. Bolji od njega bio je tek Toni Kukoč.

Rađa je svoju karijeru gradio i u grčkim košarkaškim dvoranama, gdje ga ljudi i danas iznimno cijene i prepoznaju. Ista je situacija sa Zadrom i Zagrebom; Dino je za sve bio igrač velikog kalibra.

1992. bila je godina velikog uspjeha naše košarke. Finale OI u Baceloni i poraz od Dream Teama. Srebrnu medalju oko vrata ponosno je objesio i Dino Rađa; bila je priznanje za sve što je postigao u svojoj karijeru.

Dino je nakon nekog vremena odlučio da je došlo pravo vrijeme za njegov odlazak u Ameriku. U sezoni 1993/94 konačno se pridružio Boston Celticsima. Na igru se privikao vrlo brzo, a odlična statistika osigurala mu je mjesto u All Rookie Second Teamu.

Dino se oprostio od aktivnog igranja, ali nikad od košarke. Postaje predsjednik kluba kojeg je nekad vinuo do europskih visina, a koji se danas zove Split Croatia osiguranje. 

Najbolji pokazatelj kvalitete i karizme Dina Rađe bio je nedavni poziv kraljevskog Reala čiji ga je trener Božo Maljković pod svaku cijenu htio u svojim redovima.

Rađa je ponudu odbio, ali to nije toliko bitno u cijeloj priči. Bitnije je ono što Rađa kao takav prestavlja; autoritet, iskustvo i neiscrpnu snagu koja se nakon godina aktivnog igranja pretvorila u karizmu dostojnu svakog lidera.