ALKA VUICA jedna je od najuspješnijih, najsvestranijih i najplodnijih autorica na domaćoj glazbenoj sceni, a u svojoj gotovo 40-godišnjoj karijeri nanizala je mnoge poznate i manje poznate suradnje te napisala mnoge nezaboravne hitove.

Povod razgovoru je "najnoviji" singl ili točnije, duet s Dinom Dvornikom koji je davno nastao, ali tek je sad iz demo-snimke prerastao u nešto više. Uz sve to Alka u pripremi ima i novi album, koji je snimila tijekom izolacije, a uskoro proslavlja i okruglu obljetnicu karijere.

Sve ovo bilo je više nego dovoljan razlog da malo popričamo s Alkom Vuicom i pretresemo neke aktualne i manje aktualne teme. 

Krenimo od aktualnog, a to je Na Karibe, novi singl s Dinom Dvornikom, koji je nastao na temelju starije snimke koja je tek sad dovršena. Kakav je bio osjećaj napokon dovršiti pjesmu, kakve su reakcije i mislite li da bi se Dinu pjesma svidjela?

Kada sam čula finalnu verziju i kako je Skansi složio naše glasove, bila sam oduševljena. Inače, meni je pjesma Na Karibe već na samom početku bila odlična, dok je postojala samo kao demo-snimka. Kad smo je završili, prvo smo poslali Danijeli, a kad je ona rekla da joj se sviđa, znali smo da je pjesma spremna za publiku. Kasnije su čuli i naši i Dinovi frendovi i svima se svidjela. Sigurna sam da bi i Dino bio zadovoljan.

Pa postoje neke pjesme koje je Dino radio za mene, na moje tekstove… Vidjet ćemo što se od toga može iskoristiti jer to nisu profesionalne snimke, nego ideje sačuvane na kazetama…

Osim profesionalnog, s Dinom ste imali i prijateljski odnos. Po čemu najviše pamtite to prijateljstvo?

Družili smo se intenzivno u ranim devedesetima, baš onako familijarno… Čak smo htjeli i graditi kuću zajedno, ali nas je zeznuo neki Dinov građevinar. Dino je bio super prijatelj iako nepredvidiv, ali je bio dobar čovjek i nadasve duhovit i pozitivno lud. Imao je sjajne ideje i uvijek je htio pomoći, pogotovo ako ga je nešto inspiriralo. Bio je brutalno iskren i to mi je kod njega bilo fantastično. Svima bi rekao što ih ide, bez zadrške.

Je li Vam i koliko bitno da dobro poznajete ljude za koje pišete?

Nije neophodno poznavati nekog za koga radite, ali je puno bolje kad se poznajete jer se bolje razumijete.

S kim je suradnja najprirodnija?

Meni je sad nekako nevjerojatna suradnja s Marijom Mirković Maki, s kojom završavam svoj novi album, a i radimo dosta zajedno i za druge. Naprosto je nevjerojatno kako se kužimo.

Aktivno ste surađivali i s Josipom Lisac, koju je, realno, nemoguće usporediti s bilo kojim drugim izvođačem na sceni. Je li teško pisati za nju i pišete li uopće pjesme s određenim pjevačima na umu?

Josipi uvijek pišem na već zadanu melodiju i jako volim pisati za nju. Dobro se poznajemo i surađujem s njom još od ranih 80-ih. Ona i Karlo dali su mi prvu priliku da se pokažem kao tekstopisac, još na albumu Hoću samo tebe, kad gotovo nitko i nije čuo za mene. Kasnije smo postali jako dobri prijatelji i svjedočila sam njihovoj velikoj ljubavi opisujući je u pjesmama…

Autorica ste mnogih hitova domaćih izvođača. Postoje li neke pjesme na koje ste posebno ponosni i vjerovali ste da će postati hit, ali to se iz nekog razloga nije dogodilo?

Naravno da postoje, ali to i nije tako važno. Puno toga određuje hoće li neka pjesma postati hit ili neće, nije to samo stvar pjesme. Meni je puno važnije da pjesme traju nego da budu instant hitovi.

Osamdesetih i devedesetih ste bili autorski najaktivniji. Je li Vam se teško danas snaći u tom moru žanrova između kojih granica više gotovo da i ne postoji i gdje se mnogo toga svodi na opsesivno bavljenje brojem pregleda/preslušavanja?

Na neki način me to sve nervira i mislim da nije realno. Čak ni radiopostaje ne prate uvijek ono što se sluša i što ima najviše pregleda. Mislim da je nekad bilo puno lakše iako se može učiniti da je danas jednostavnije plasirati pjesmu, ali mislim da nije tako. Sve se vrlo brzo mijenja i sve je nekako podređeno konzumerizmu, a to me užasava jer u takvom poretku stvari nema prave umjetničke vrijednosti.

Jeste li nostalgičar ili uvijek s nestrpljenjem iščekujete "sljedeću veliku stvar"?

Ne znam više jesam li nostalgična ili nisam, ali život se ipak nekako činio puno ljepšim… Bilo je nade u zraku… Ja sam generacija 60-ih, a to je bilo doba oslobođenja, rock 'n' rolla, pozitive, promjena u svijetu… To se sve osjećalo i u 80-ima kad smo sazrijevali. Sada se bojim i za budućnost svijeta i civilizacije u cjelini. Teško vrijeme…

Kako održavate autorsku svježinu?

Pa mijenjam se, pratim trendove, slušam muziku i pratim kako se mijenja moda u izričaju, ali ne potpadam pod jeftine trendove. Ja sam ipak u duši pjesnikinja i riječ je moj jedini alat. Uvijek sam pazila da mi rime ne budu banalne jer to ne volim. Ne volim banalnost ni u kom pogledu.

Imate li blokade i kako se nosite s njima? Preciznije, vjerujete li u inspiraciju ili ste pristaša škole da treba sjesti i raditi dok iz sebe ne iscijedite pjesmu?

Naravno da imam blokade i stanja praznine. Ja to zovem fazama akumulacije i pražnjenja. Možete forsirati koliko hoćete, ali prave pjesme se ipak dogode. To ne znači da ne radim i kad mi se čini da nemam ideju… Radim po narudžbi često, a to podrazumijeva da sjednete i pišete dok ne napišete nešto dobro. Nekad ide lakše, a nekad teže…

Postoji li netko od mladih glazbenika s kim biste voljeli surađivati?

Da, voljela bih napisati nešto za Senidu, ona mi je posebna i sviđa mi se jako od samih početaka. Ima fantastičnu boju glasa i nevjerojatnu senzualnost.

I Vaš sin je naslijedio ljubav prema glazbi i jedan je od autora ključnih u nastanku domaće trap scene. Jeste li se preko njega okušali u trapu?

Nije mi to u izričaju, ali mi se jako sviđa trap. Međutim i to treba znati, ritmika u trapu je sasvim drugačija nego u popu, kao i u rapu, sve to treba osjećati i znati, nije to jednostavno kao što se čini kad slušate.

U Srbiji je trap legitimni mainstream i kombinacija s folkom doslovno je neizbježna, ne samo kod njih već u cijeloj regiji. Kako vam se sviđaju trap cajke i koje je Vaše mišljenje o tom shizofrenom love-hate odnosu Hrvata i cajki?

Pa Srbi su daleko dogurali u produkciji i glazbe i videobrojeva, puno su bliži zapadu od nas, bez obzira na folk elemente koje ne žele i ne mogu izbjeći. Mislim da je to razlog zašto mladi slušaju "cajke", kako Vi kažete. Zvuk je moderan, potpuno na nivou zapadnih hitova, a tekstovi su brutalni, otvoreni, emotivni... Oni nemaju toliko restrikcija i zabrana na radiostanicama, što će se puštati, a što ne. Mi s druge strane forsiramo neki plastični pop bez emocija, koji zovemo radio friendly, a iz svih automobila i klubova čuje se trap srpske ili neke druge produkcije. Mislim da smo sami krivi za takvu situaciju u hrvatskoj glazbi. Jednostavno, nemoguće je zabraniti svjetske trendove. Nije se to moglo ni u Jugi, a kamoli sad kad je sve dostupno preko interneta.

Nećemo trošiti previše vremena na priču o pandemiji, ali u svijetu glazbenika to je neizbježna tema. Kako ste Vi sve to doživjeli (i proživljavate) i što ste iz svega izvukli?

Mi smo baš nadrapali, da tako kažem, i vrlo je sve neizvjesno. Ja sam na svu sreću autor i posvetila sam se uglavnom pisanju jer mi je to i bilo logično i jedino moguće u ovom izoliranom vremenu.

Je li u izolaciji nastao kakav materijal ili Vas je sve to iscrpilo i zablokiralo?

Da, upravo završavam svoj novi album i jako mu se radujem. Mene izolacija ne blokira, nego me inspirira i daje mi potrebno vrijeme za pisanje… Ali cijela ova globalna situacija me deprimira.

Iza vas je 40 godina karijere. Gledajući s odmakom, što biste mijenjali ili što biste poručili mlađoj sebi?

A joooj, mijenjala bih puno stvari, voljela bih da postoji neki popravni u životu. Kao prvo, bila bih hrabrija i otišla bih na vrijeme negdje gdje bih bila bolje shvaćena i gdje bih mogla brže i bolje napredovati. Užasno sam se naradila i često bila neshvaćena i šikanirana, za sve mi je trebalo duplo više truda nego što je normalno. To čovjeka umori. A što bih poručila mlađoj sebi? Budi uobražena i svjesna svoje vrijednosti! Poštuj sebe više da bi te drugi poštovali! To je osnovna lekcija za sve mlade, ali to nas nitko ne uči, nego nam svi stalno krešu krila koja su nam potrebna za let... Budi zahvalan, budi ponizan, budi papak, budi prepadnut itd. Teško je iz pozicije žabe ostvariti snove... Ako niste netko koga će poljubiti princ ili princeza…

Vas je javnost uvijek nekako promatrala kao snažnu, nedodirljivu ženu. Koliko je to zapravo točan opis, jeste li zaista "nedodirljivi" ili imate stranu koju ipak mediji i publika ne vide?

Ne znam da ostavljam dojam nedodirljivosti i nije mi to nikad bila namjera. Vrlo sam druželjubiva i jednostavna, samo za sebe sam komplicirana… A to što djelujem snažno, to je samo zbog mog karaktera koji ne podnosi prijetvornost, pa reagiram na glupost i licemjerstvo. Inače sam vrlo ranjiva i teško se nosim s ljudskom bezosjećajnošću i zloćom. Puno i često patim, ali sam duhovita i vesele naravi, pa sve okrenem na smijeh.

Koji Vam je trenutak u karijeri bio najteži? Kada ste se osjećali najranjivije?

Pa možda mi je baš sad najteže i možda sam baš sad najranjivija… Jako me strah i često se pitam ima li to sve uopće smisla, ali okružena sam divnim ljudima, mojom Marijom Mirković, malom Makicom, mojom dragom menadžericom i prijateljicom Lidijom Samardžijom, suradnicima poput Dragana Brnasa Fude, Srđana Sekulovića Skansija, mojim sinom Arianom Zvonimirom, alias Dr. Strapazoot, ekipom iz Cro Recordsa i mnogim drugima. Sve će to narod pozlatiti!

Mislite li da je danas pjevačicama u Hrvatskoj teže ili lakše uspjeti na estradi i privući pažnju publike? Kakav savjet biste dali kolegicama koje tek kreću u estradne vode?

Danas je sigurno puno teže jer je konkurencija veća. Ali Dino je uvijek govorio: "Nije teško uspjeti ako imaš dobru pjesmu, puno je teže opstati." A savjet za mlade: Oboružajte se talentom, upornošću i lovom! Na estradu se ne ide bez te tri stvari. To je kao da idete u svatove…