PRVI JE ŠPANJOLSKI glumac koji je stekao internacionalnu slavu i vjerojatno do današnjeg dana Španjolac s najviše međunarodno poznatih i priznatih naslova. Imao je jednu nevjerojatnu karijeru s preko 200 uloga i što je veoma zanimljivo, uglavnom sve je najbitnije odigrao nakon 50. rođendana.

No nećemo tako, ipak je najbitnije rođenje, a rođenje Fernanda Reya se odigralo 1917. godine u La Coruni, što ga čini glavnim ponosom ovog grada uz zlatnu generaciju Javiera Irurete s Valeronom na poziciji mozga, a da ga Španjolski građanski rat nije prekinuo u studiju arhitekture, pitanje je bi li glumca od njega uopće i bilo.

Prekinuo ga je rat i glumca je bilo, a važan je i ostatak njegovog životopisa prije međunarodne popularnosti koja je svoje začetke imala 1958. s filmom Draguljari mjesečine Rogera Vadima. Međutim, taj "ostatak" je više važan za uskostručne povjesničare hispano-filma, dok je ono poslije ključno i za sve ostale. Fernando je hodao po žici među komercijalom i među umjetničarenjem, pa je tako bio zvijezda filmića poput Corbuccijevih špagetija Navajo Joe i Companeros, par nastavaka Sedmorice veličanstvenih i slično, a u isto vrijeme ga Bunuel nije ispuštao iz svojih filmova Viridiana, Tristana, Diskretni šarm buržoazije, Taj mračni predmet želja, a igrao je i kod Wellesa u Falstaffu i Besmrtnoj priči...

U SAD-u je ostao najpoznatiji po ulozi krimi lorda u Francuskoj vezi Williama Friedkina, a zanimljivo da ga je Friedkin sasvim slučajno odabrao za film tj. nije ga ni odabrao. Samo je rekao casting direktoru da želi glumca iz Bunuelove Ljepotice dana, ali nije mu znao ime. Fernando Rey je igrao u svemu i svačemu Bunuelovom, međutim u Ljepotici - nije. No nekako je taj casting-maher pomislio od Francisca Rabala da je Rey i njega je zvao. Tako je sasvim slučajno dobio ulogu u Vezi, u svom stilu znalački razmontirao svaku scenu u kojoj se našao i bio savršena kontrateža Hackmanovom Popeyeu Doyleu.

Mogao je zaista sve, no uglavnom je bio na liniji između zdravog i nezdravog intelektualca, a posljednji poveći film mu je možda engleski The Hit gdje nažalost nije baš u punom kapacitetu iskorišten. Realno mu se trebalo podariti više prostora, iako u društvu Johna Hurta, Tima Rotha i Terence Stampa s druge strane zakona to nije baš lako izvesti. U svakom slučaju, ide na dušu redatelja Stephena Frearsa.

Preminuo je 1994. u Madridu od posljedica raka, a srećom u posljednjem desetljeću života stigao je na naplatu sav trud i senjor Fernando Rey je osvojio nekoliko zasluženih priznanja i nagrada. Pitanje je kolika mu je to utjeha, pošto je jednom prilikom izjavio da žali što mu uspjeh nije stigao dok je bio mlađi, jer bi u tom slučaju imao cijeli život pred sobom za uživanje. Ono što je sigurno, dobro je da nije nastavio s arhitekturom, u tom slučaju bi europska i svjetska kinematografija ostale osiromašene.