LIVERPOOL je osvojio prvi naslov prvaka u 30 godina. U vrijeme posljednje titule sastav je imao egzotičnu notu. Bruce Grobbelaar bio je iz Zimbabvea, Ronny Rosenthal iz Izraela, Jan Molby iz Danske i Glenn Hysen iz Švedske, no većinu igrača ipak su činili Englezi, Škoti, Irci i Velšani i njihove su priče bile slične.

Igra se u međuvremenu dramatično promijenila. U Liverpoolovoj momčadi sada su tri Brazilca svjetske klase. Krilni napadači su najbolji u Africi. Tu su i dva stalna nizozemska reprezentativca, a karijere nekih igrača u početku su bile pod utjecajem građanskog rata u istočnoj Europi.

Za razliku od zvijezda u ostalim klubovima, nije svim igračima Liverpoola bilo predviđano da će postati legende. Većina je išla neizvjesnim putem, njihove su rute prema vrhu bile manje prohodne.

The Athletic je tijekom šest mjeseci pokušavao doći do prvog trenera svih igrača. Ako njega više nije bilo, novinari su razgovarali sa sljedećim trenerom u karijeri. Ova potraga dovela ih je do sela u ruralnom Egiptu, u kojem je skaut zapazio Mohameda Salaha prije nego što je uopće počeo igrati natjecateljski nogomet. Bili su i u stambenim naseljima u Nizozemskoj i predgrađima u Švicarskoj.

Sljedeće priče posložene su prema broju ligaških nastupa prije nego što je Liverpool u utakmici protiv Chelseaja na Anfieldu dobio trofej prvaka Premier lige.

Trent Alexander-Arnold (36 nastupa)

Piše Ian Barrigan, njegov trener u Country Parku u Liverpoolu.

Trentova karijera mogla je biti i drukčija. Ne sumnjam da bi postao vrhunski nogometaš zato što je imao talent i fokus. Bez priče o Ianu Dawesu, međutim, možda se Liverpool ne bi našao na njegovu putu.
Moj punac Jimmy Aspinall bio je poznati skaut koji je prepoznao mnoge juniorske nogometaše za Liverpool. Sredinom 90-ih očajnički je želio dovesti Iana, momka iz Litherland-Aintreea. Ian je bio srednji vezni koji je već bio u Evertonu, ali je odlučio otići zato što su mu dali da igra lijevog beka. Poznavao sam Ianovog tatu Alana. Godinama smo radili zajedno. Sastao sam se s njim i uspio ga nagovoriti da potpiše za Liverpool.

Steve Heighway iz Liverpoolove akademije pitao je Jimmyja kako je uspio dovesti Iana i on mu je otkrio moju ulogu. Tada me je Steve pozvao na sastanak i zatražio da skautiram za njega. U to vrijeme vodio sam momčad Country Park u Walton & Kirkdale ligi. S vremenom se i moja uloga u Liverpoolu razvijala. Do 2005. godine vodio sam Liverpoolov razvojni centar u Norris Greenu. To je bilo mjesto na kojem su mogli trenirati igrači koji nisu potpisali ugovor.

Jimmy je uvijek govorio kako bi mu se vlasi na vratu naježile kad bi vidio talentiranog igrača. To se dogodilo meni kad sam prvi put vidio Trenta. Došao je u razvojni centar jedne večeri kao 6-godišnjak i ja sam pomislio: "Isuse..." Iznenadilo me da još nije u Liverpoolu. Pošao sam do njegove majke Diane i pitao: "Jeste li sigurni da Trent treba biti ovdje?" Pomislio sam da bi trebao biti na treningu akademije u Kirkbyju nekoliko kilometara dalje. Ona je pomislila da ju pitam je li pogriješila put i rekla mi kako dobro poznaje lokalne ceste. Rekao sam joj da je Trent zaista dobar i da je već sad nadrastao razvojni centar.

Odmah sam nazvao trenere iz akademije i rekao im da što prije dođu pogledati Trenta. Bilo mu je šest godina, ali odlučili su da igra sa 7-godišnjacima. Istodobno je igrao kod mene u Country Parku. Odmah je postalo jasno da je mnogo bolji od svojih vršnjaka. Postizao bi i po 10 golova u utakmici pa je u Country Parku, na zadovoljstvo njegove majke, često igrao i za starije momčadi. No, smatrao sam da igrajući s vršnjacima stječe samopouzdanje. Ako prebrzo promovirate igrače, ponekad zaborave kako izgleda radost. Trent je uvijek igrao u sredini veznog reda zato što je bio najbolji. Nitko mu nije mogao oduzeti loptu.
Diane je imala vrlo pozitivan utjecaj na Trentovu karijeru i život. Čak ni danas ga ne uzdiže na pijedestal, nego ga uvijek podsjeća koliko je toga još ispred njega. U ono vrijeme bila je na svakoj utakmici i prikupljala je članarinu od roditelja. Bila je moja utjerivačica dugova.

Jednom prilikom, Trent i ja propustili smo prvu utakmicu sezone za Country Park. Ja sam morao na sastanak skauta u Liverpool, dok je Trent s majkom i braćom pošao u London u posjet ocu koji je tamo radio. Zamolio sam Franka Kellyja da sjedne na klupu momčadi 7-godišnjaka i izgubili smo 2:0. Rekao sam Franku da ćemo idući tjedan pobijediti 10:0, pokušavajući mu staviti do znanja da je problem bio u njemu kao treneru. Naravno, znao sam da se Trent vraća u momčad.
Frank se vratio treniranju 11-godišnjaka. Sljedećeg vikenda, kad se Frank pojavio na igralištu, već smo vodili 6:0 i potom sam prestao brojati golove. Onda je Trent uzeo loptu, projurio po krilu i zabio u gornji kut. "Odakle se on pojavio!?" pitao je Frank.
"Zar nisi upoznao Trenta?"

Roberto Firmino (36 nastupa)

Piše Hemerson Maria, njegov trener u Figueirenseu u Brazilu.

Roberta sam upoznao 2008. godine, kad je došao na probu u Figueirense. Bio sam trener U17 momčadi. Obično su probe trajale dva ili tri tjedna, ali kod Roberta je sve bilo jasno za 30 minuta. Zabio je dva gola škaricama i pokazao tehničku kvalitetu. Između njega i ostalih momaka bila je velika razlika, bio je klasu iznad njih. Znao sam da će biti vrhunski nogometaš ako nastavi tako predano raditi.

Neko vrijeme zvao sam ga Alberto i on bi se uvijek odazvao zato što je bio poslušan dečko. Nikad me nije pokušao ispraviti. Jednog dana kondicijski trener me upozorio da je njegovo ime zapravo Roberto. Pozvao sam ga i pitao zašto se cijelo vrijeme odazivao na ime Alberto. "Ah, profesore, samo sam slijedio ono što ste rekli", odgodio je Roberto, pokazavši jednostavnost i poniznost djeteta.

Zadivila me njegova vizija igre, njegova sposobnost da vidi nešto prije nego što se dogodi, što je karakteristika velikih igrača. Bio je i vrlo dobar finišer i imao je disciplinu. Uvijek je na treninzima pružao maksimum. Bio je primjer svojim vršnjacima. No bio je sramežljiv, nikad nije bio vođa u smislu javnog isticanja. Za večerom, u spavaonici, u autobusu, uvijek je bio tih i oprezan. Ali uvijek se smiješio, bio je sretno dijete. Njegovo liderstvo vidjelo se na terenu, tamo se osjećao kao kod kuće. Ostali članovi grupe su ga cijenili. Svi su ga voljeli.

Roberto potječe iz vrlo siromašnog dijela zemlje, iz vrlo skromne obitelji. Zbog toga se kroz veći dio djetinjstva i puberteta nije dobro hranio. Uspjeli smo to nadoknaditi, ali znali smo da će morati nabaciti još mišićne mase, posebice zato što je bio agresivan kao igrač i uvijek je išao na suparnika. Ponekad mu je to bila i mana kad bi se našao rame uz rame sa suparničkim igračima. Na tome smo dosta radili s njim.

Sjećate li se onog poteza kad gleda u jednu stranu, a loptu šalje u drugu? To je radio i prije nego što sam ga upoznao. Činio je to prilično često, čak je i pretjerivao. To je izluđivalo suparnike, koji su smatrali da im se ruga. I zbog toga su ga udarali. Govorili smo mu da ne mora to raditi cijelo vrijeme, ali to je postao jedan od njegovih zaštitnih znakova.
Sjećam se jednog trenutka koji je pokazao njegovu volju za uspjehom. Imali smo nekoliko slobodnih dana nakon regionalnog prvenstva i pred nama je bio juniorski turnir Copa Sao Paulo. No, Roberto nije želio otići kući, iako sedam mjeseci nije vidio obitelj. Rekao je da želi nastaviti s treninzima, jer kad bi otišao kući, bila bi to samo još jedna usta koja treba hraniti. Rekao mi je da će otići kući nakon što postane veliki igrač, kad postigne nešto u životu. To se dogodilo vrlo brzo, bio je jedan od najboljih igrača na Copa Sao Paulu te je privukao pažnju mnogih klubova iz Brazila i cijelog svijeta. Nakon turnira prebačen je u seniorsku momčad Figueirensea.

Izgubio sam kontakt s njim. Postao sam seniorski trener i život je krenuo drugim putem, ali i dalje se divim Robertu. Ne samo kao igraču nego i kao osobi. Ne vjerujem da se promijenio iako je postao velika globalna zvijezda. Znam da nije zaboravio svoje korijene. Kad bih ga danas vidio, rekao bih mu da sada žanje sve ono što je posijao godinama prije, naporan rad, predanost, požrtvovnost...

Virgil van Dijk (36 nastupa)

Piše Rik Kleijn, njegov trener u WDS'19 u Bredi u Nizozemskoj.

Da bih objasnio Virgilovu priču u WDS'19, moram započeti s Jordyjem Brugelom, vratarom naše momčadi. Imam fotografiju cijele momčadi iz 2001. godine, kad smo u cijeloj sezoni primili samo jedan gol. Na fotografiji Virgil kleči u prvom redu umjesto da stoji, kako bi se vidjelo da nije bio najviši igrač. Bio je dječak prosječne visine, ali igrao je srednjeg braniča i činilo se kao da ga nitko ne može proći. Zbog toga je Jordyju postalo prilično dosadno. U većini utakmica nije imao što raditi i mi smo postali prvaci. Pokazalo se da je Jordyjev otac preporučio Virgila Willemu II iz Tilburga, a ostalo je povijest.

U svakom nizozemskom gradu postoji barem jedno nogometno igralište koje je pomogla Zaklada Johana Cruyffa pa je tako i igralište blizu Virgilova doma u četvrti Haagse Beemden u gradu Kesterenu bilo vrlo popularno. Igralište okružuje više od 10.000 socijalnih kuća iz ranih 80-ih godina i zbog toga nije bilo ugledno, ali tamo je živjelo mnogo dobrih pripadnika radničke klase.
Igralište u Kesterenlaanu bilo je okupljalište ljudi svih dobi. To je mladim igračima omogućavalo da se okušaju protiv starijih nogometaša i ubrzalo njihovo razumijevanje igre. Rekli su mi da momčad ostaje na terenu sve dok ne izgubi. Virgil je uvijek igrao svojim tempom, što se ponekad doimalo kao da se ne trudi dovoljno, ali u njemu je gorjela vatra i uvijek bi satima ostajao na igralištima u Bredi zato što bi njegova momčad uvijek pobjeđivala.

Naš klub udaljen je oko tri kilometra od Virgilova doma. Virgil je kao 9-godišnjak svake subote igrao utakmice. Lagao bih kad bih rekao da sam znao da će postati pobjednik Premier lige i Lige prvaka te kapetan Nizozemske. Za mene je on bio izvanredan igrač koji je imao priliku postati nogometaš.

Frank Brugel, Jordyjev tata, bio je profesionalni nogometaš, vratar RBC Roosendaala i Willema II, čiji je neformalni skaut. Budući da je bio vratar, mislim da je znao ponešto o obrambenim pozicijama. Sjećam se kako mi je govorio da se kod Virgila ističu njegove tjelesne sposobnosti, kao i način na koji udara loptu. To je pomoglo da se Virgil probija naprijed i postiže golove poput Ronalda Koemana. Dobro je izvodio slobodne udarce. Sve to dovelo je do toga da ga Frank pozove u Willem II kad mu je bilo 10 godina. Mogu reći da naša momčad nakon što je otišao nije bila tako dobra kao prije.

Georginio Wijnaldum (35 nastupa)

Piše Claudio Braga, njegov trener u Sparti Rotterdam u Nizozemskoj.

Georginio je u Spartu došao kao 6-godišnjak. Bio je savršen dječak, uvijek se smijao. Dobro je igrao, rijetkost je da netko tako mlad bude na tako visokoj tehničkoj razini. Ono po čemu se Georginio isticao bila je njegova sposobnost da u teškim situacijama donese ispravnu odluku. Nikad nije paničario, uvijek je bio miran.

Bio je mlad momak s pobjedničkim mentalitetom i postizao je mnogo golova. Bio je 100 posto zaljubljen u nogomet. Prije treninga igrao bi na ulicama, a nakon treninga ostao bi s loptom raditi na kretanju ili šutiranju. Bilo ga je prekrasno gledati. Mogao je igrati kao napadač, kao krilo, broj 10 i defenzivni veznjak, ali bilo je jasno da je najbolji kao ofenzivni veznjak. Imao je umijeće, uvijek je kontrolirao loptu.

Igrao je u mojoj U13 momčadi i zbog njega su mnogi treneri i skauti dolazili gledati naše utakmice. Svi su znali da imamo odličnog igrača, to nije bilo teško vidjeti. Do tada je već bio reprezentativac Nizozemske u mlađim uzrastima. Nije baš volio školu, želio je samo igrati nogomet. Sjećam se da su ga baka i ujak dovodili na treninge i utakmice. Uvijek je prihvaćao savjete trenera o tome kako biti bolji. U svlačionici je uvijek bio ljubazan i susretljiv prema suigračima, svakako nije bio introvertiran.
U tom trenutku bilo je 100 posto jasno da ide prema vrhu. Kad mu je bilo 14 godina, odlučio je prijeći u Feyenoord. Vjerujem da bi ga tada rado uzeo bilo koji klub u Nizozemskoj. Svi su znali da je Georginio poseban dječak. Oduševljen sam time što je Georginio postigao u karijeri. Ali još sam više ponosan na to kakav je čovjek postao. On je i dalje uzor.

Andy Robertson (34 nastupa)

Piše Bernie Airlie, njegov trener u Giffnock Soccer Centru u Glasgowu u Škotskoj.

Znali smo igrati nekoliko utakmica u istom danu i uvijek se čekalo između nastupa. Djeca kao djeca, većina ih se zabavljala trčeći uokolo. Ali ne i Andy. Sjećam se da je on to vrijeme koristio kako bi udarao loptu u zid, lijeva noga, desna noga. I tako neprestano. Andy je bio vrlo usredotočen.

Moj sin Mark i Andy postali su dobri prijatelji. Išli su zajedno u osnovnu i srednju školu i ostali su u kontaktu do danas. Andy je bio kapetan srednjoškolske momčadi, a njegov otac Brian, koji je i sam bio dobar nogometaš, bio je trener. Andyju je bilo osam godina kad sam ga počeo trenirati. Bio je ponešto nizak rastom za svoje godine, ali uvijek pun energije. Igrao je pretežno lijevom nogom, ali bio je solidan i s desnom. Andy je bio prirodno spreman dječak s velikim entuzijazmom za nogomet. Uvijek sam očekivao da će igrati na lijevoj strani terena, njegov atletizam činio ga je idealnim srednjim braničem ili bočnim igračem.

Već od rane dobi moglo se vidjeti da je dobar igrač, ali nije se posebno isticao. Ne bih mogao reći da je bio iznad ostalih. Teško je bilo predvidjeti da će jednog dana osvojiti Ligu prvaka i Premier ligu. Kad mu je bilo 10 godina, pokupio ga je Celtic i više nije mogao igrati za nas. Mnoge klince odvedu profesionalni klubovi i onda ih s vremenom odbace. To se dogodilo i Andyju. Celtic je smatrao da je prenizak, ali njega je to samo učinilo još odlučnijim da uspije.

Nogometna povijest prepuna je primjera zaista nadahnutih igrača koji se nikad nisu probili do vrha. Potrebna je unutarnja vjera i volja za žrtvovanjem kako bi se ispunili snovi. Takav je bio Andy. On nikad neće biti Messi ili Ronaldo, ali maksimizirao je svoje sposobnosti, učio je i razvijao se i postao jedan od najboljih lijevih bekova svijeta.
Andy je nadahnuće za djecu iz Giffnocka. Neki mlađi dečki nisu ni znali da je igrao za nas dok nismo počeli razgovarati o njemu. On je sjajan primjer što se može postići ako si potpuno posvećen i ako pozitivno odgovoriš na usputne probleme u karijeri.

Sadio Mane (33 nastupa)

Piše Abdou Diatta, skaut Generation Foota u Dakaru u Senegalu.

Sadija je u Mbouru, oko 350 kilometara od njegova rodnog grada Bambalija, prvi zapazio čovjek koji se brine o našem travnjaku. Kad sam ga prvi put vidio kako igra, zapitao sam se kako ga nismo prije prepoznali. Bio je nevjerojatan, darovao nam je svoj talent i postigao mnogo golova. No prvog dana na treningu bio je vrlo sramežljiv, držao se povučeno i rezervirano. Momčad je obično svu opremu nosila zajedno, ali on je odlučio držati se po strani. Kad sam to vidio, rekao sam mu: "U nogometu ne možeš biti tako stidljiv. Moraš pokušati približiti se suigračima."

Govorio sam mu kao da mi je sin: "Došao si čak iz Casamancea kako bi igrao nogomet. Ostavio si obitelj. Ovdje u Dakru ti nije lako. Da bi uspio, moraš naporno raditi i biti predan. A Sadio mi je odgovorio: "Ne brini, uspjet ću u nogometu." I uspio je. To je moje najdragocjenije sjećanje na njega. Postupno je stjecao samopouzdanje, počeo je razgovarati sa suigračima, piti čaj i objedovati s njima. Sadio je uvijek bio tjelesno spreman, zato me ne iznenađuje kad vidim kako danas igra. Oduvijek je bio takav, nikad se nije umarao.

I ja potječem iz iste regije kao Sadio i tamo se svakodnevno radilo u poljima. Još kao dijete imao je mentalnu čvrstinu, jer inače ne bi mogao raditi na polju. Tako se ovdje živi. I danas me ponekad nazove samo da me pozdravi. A nekad se ne čujemo i po godinu dana. On je danas globalni sportaš i dosta je zauzet.

Mohamed Salah (32 nastupa)

Piše Reda El-Mallah, skaut iz Nagriga u Egiptu.

Na igralištu u Nagrigu nema trave. Ljeti ostaje samo prašina, koja se po kiši pretvara u blato. I postoji samo jedan teren. Oko grada su polja jasmina i češnjaka, na kojima se ne može igrati nogomet. U Egiptu postoje tisuće sela kao što je Nagrig. To su ruralna mjesta, izgrađena mimo propisa i planova. Samo cigla i cement. Igralište u Nagrigu bilo je okruženo takvim zgradama. Svake večeri stotine djece tamo bi igrale nogomet. Nije bilo službene lige i organizacije, ali skauti su znali da se u selima kao što je Nagrig mogu pronaći talenti, jer to su igrači koji nemaju ništa i njihova odlučnost pomaže im da se probiju dalje nego djeca iz Kaira.

Čuo sam za utakmicu u kojoj su svakog tjedna sudjelovali deseci djece pa sam pošao pogledati u nadi da ću možda pronaći igrača. Dječak o kojem su svi u Nagrigu govorili zvao se Sherif. Polagao sam nade u njega. Bio je dobar nogometaš, ali nije bio na istoj razini kao Mohamed. Bio je vrlo mlad i dobio je mjesto u ekipi samo zato što nije bilo dovoljno starijih igrača. Nakon utakmice pitao sam Muhameda bi li došao trenirati u Tanta Club. Tanta je od Nagriga udaljen oko sat vremena vožnje po neravnom putu. Mohamed mi je rekao da nikad nije bio dalje od obližnjeg sela Basyouna i da mora pitati oca.
Očekivao sam da će ga treneri zadržati, ali umjesto toga, oni su ga odlučiti pratiti izdaleka. Bio sam iznenađen što nisu uviđali njegov talent. Idući tjedan organizirao sam turnir kod Tantinog gradskog suparnika Othmasona. Tog dana igralo se mnogo utakmica i igračima je bilo teško istaknuti se. Mohamed je strpljivo u trapericama čekao svoju priliku uz teren. U jednom trenutku lopta je doletjela do njega i on ju je primirio prsima. U blizini je bio trener Farag El Saidy i rekao: "Na ovog momka treba pripaziti kad odjene dres."

El Saidy ga je odmah pozvao u svoju momčad, Mohamed je igrao za Othmason gotovo godinu dana prije nego što su se pojavili skauti iz Kaira. Prešao je u Al Mokawloon zbog Refaata Ragaba, legende egipatskog nogometa koji je u suradnji s Pepsijem vodio juniorske kampove. Kad je vidio Mohamedovu brzinu, odmah je to ispričao ljudima iz Al Mokawloona i Mohamedov se život promijenio.

Jordan Henderson (30 nastupa)

Piše Shaun Turnbull, njegov trener u Fulwell Juniorsu u Sunderlandu.

Svake nedjelje igrali smo na stadionu Monkton u Jarrowu. Fulwell Juniors bila je najbolja juniorska momčad u Sunderlandu i svaki nas je suparnik želio pobijediti. Jordan je bio talentirani trener, ali u Fulwellu se nitko nije isticao. Svaki dječak na različite je načine pridonosio ekipi.

Jordan je i kao dijete bio igrač kojeg vidite danas. Nakon utakmica bio je potpuno mokar od znoja. Čak i kad bismo imali veliku prednost, on bi nastavio trčati. Uvijek je želio više i isto je tražio od svojih suigrača. Iako je igrao na desnoj strani vezne linije, davao je ton momčadi. Nije dopuštao da predanost ili standardi padnu.

Sjećam se kad je jednom promašio jedanaesterac nakon produžetaka i skoro zaplakao. Njegov tata bio je uz teren i rekao mu je da stvari i dalje mogu izaći na dobro. Srećom, pobijedili smo, a Jordan je u finalu postigao dva gola. Mislim da je to bila važna lekcija za Jordana, jer mu je omogućila da shvati koliko je nogomet momčadska igra.
Jordanu je 1999. bilo devet godina. Te sezone bili smo neporaženi u više od 60 utakmica. Postigli smo više od 150 golova, a Jordan je postigao 25 do 30 golova. Njegova energija pomogla nam je mnogo puta. Kad bi se suparnik pri kraju utakmice umorio, Jordan bi ubacio u višu brzinu. Kao da je u njegovu motoru uvijek bilo još malo goriva.

Alex Oxlade-Chamberlain (28 nastupa)

Piše Mark Chamberlain, njegov otac i trener u Southamptonu.

Bio sam nogometaš i imam osam nastupa za englesku reprezentaciju. Moja me karijera vodila od Stokea do Sheffielda i potom u Portsmouth, gdje se moja obitelj nastanila. U našoj kući nije sve bilo prepuno nogometnih uspomena i fotografija na zidovima. Nogomet je imao središnje mjesto u mom životu, ali želio sam da moji sinovi slijede vlastite interese. Alex je moj stariji sin, ali kod kuće ga zovemo Alexander.

Dok je bio mali, još uvijek sam bio igrač. Bile su mu dvije godine kad sam potpisao za Exeter. U sljedećih nekoliko godina nisam bio kod kuće, a on je živio s mamom. Nakon što sam završio igračku karijeru, počeo sam voditi nogometnu školu u Portsmouthu u kojoj je počeo igrati i Alexander. Pohađao je privatnu školu koja se fokusirala na ragbi, kriket i hokej na travi. Alexander je volio sport, igrao je kriket i golf, ali nije se bavio nogometom.

Kad sam počeo trenirati U11 momčad u Southamptonu, pomislio sam kako Alexander nije ništa lošiji od njih. Tada su standardi u mlađim kategorijama bili niži nego danas. Zato sam ga pozvao na probu i dobro se snašao. Očekivanja u Southamptonu u to vrijeme bila su drukčija. Rezultati nisu bili tako važni. Radio sam tamo devet godina i atmosfera među trenerima bila je posebna. Htjeli smo samo da dečki uživaju. Poticali smo ih da se bave onim u čemu su bili dobri.

Jednom sam 9-godišnjeg Alexandera pozvao da zaigra s U11 momčadi. Najbolji igrač bio je centarfor pa sam rekao  Alexanderu da stane u obranu. Nije bio posebno visok i snažan, ali je bio uporan. Na kraju je taj centarfor pitao: "Možeš li ga sada maknuti s terena?" Nije mogao učiniti ništa, Alexander je bio tako oštar i blistav da se razlika od 18 mjeseci uopće nije osjetila.
Znao sam da smo na dobrom putu kad mi je šef Steve Wigley jednog dana pokazujući prema Alexanderu rekao: "Vidim da si u njemu pronašao mirovinu..."

Fabinho (27 nastupa)

Piše Elio Sizenando, njegov trener u Pauliniji iz Sao Paula u Brazilu.

U Campinasu postoje dva kluba, Ponte Preta i Guarani, ali nijedan ne trenira mlađu djecu. Ovo je regija Sao Paula, gdje su svi opsjednuti nogometom, ali iza te opsesije ne postoji struktura. Zato smo okupili nekoliko trenera u novom projektu Paulinije, gledajući kako poboljšati razinu rada s mladima. Počeli smo pratiti juniorske turnire u Campinasu te selektirali 60 djece od 12 i 13 godina. Tada sam prvi put vidio Fabinha. Rođen je 1993. godine, ali došao je s 1992. godištem.

Isprva nisam bio Fabinhov trener, ali gledao sam ga svaki tjedan kako igra. Bio je tehnički vrlo dobar. Počeo sam ga trenirati 2006. godine, kad je bio u U13 momčadi, te kasnije ponovno kad je imao 17 godina. Kad mu je bilo 16, jedva da je nešto igrao, zato što se kasnije razvio. Plasirali smo se u finale Campeonato Pauliste, ali Fabinho nije odigrao nijednu utakmicu, iako je do tada bio standardan. Nisam razumio tu odluku trenera, ali Fabinho je znao da njegova prilika tek dolazi zato što je bio godinu dana mlađi od ostalih. Kad je napunio 17 godina, krenuo je njegov rast i počeo se isticati. Tada su ga zapazili i skauti. Svake godine se drastično mijenjao. Bio sam tada trener U20 ekipe i odmah sam ga uzeo, iako je bio tri godine mlađi.

Uvijek je igrao desnog beka, ali ja sam ga iz nužde koristio i na drugim pozicijama. Bio je inteligentan dečko i razumio je igru. Upijao je sve čemu smo ga učili. Svijetu se najbolje predstavio na Copa Sao Paulu 2011. godine. Tada je već bio zreo i samouvjeren i gurao je momčad naprijed. Ali nije uvijek imao isti fokus kao danas. Često bi gubio pažnju na terenu i uvijek sam govorio svom pomoćniku da pripazi na Fabinha zato što je znao zaspati pa bismo primili gol po njegovoj strani. Znao sam mu dovikivati da prestane gledati u ptice kraj terena. Ali sa 17 godina počeo je sazrijevati.
Uvijek sam ga uspoređivao s Maiconom koji je u to vrijeme odlično igrao za brazilsku reprezentaciju. Fabinho je donosio dobre odluke, bio je dobar u skoku i dobro je šutirao. Odlično se kretao i prebacivao igru. S vremenom smo postali prijatelji i stalno smo u kontaktu. Ostao je skroman, ne voli pažnju, nema tetovaže i ne nosi nakit. Nema čak ni luksuzni auto, on samo želi igrati nogomet.

U Brazilu gubimo mnoge talente zato što se klinci ne znaju nositi sa slavom i novcem. Fabinhovo je nasljeđe skromno. Njegov je otac bio župnik u Diqueu, četvrti na periferiji grada. Imali smo puno djece koju su roditelji dovozili na treninge, ali Fabinho je uvijek dolazio autobusom. Poštovanje prema roditeljima bilo je očigledno.

Alisson (27 nastupa)

Piše Daniel Pavan, trener vratara u Internacionalu iz Porto Alegrea u Brazilu.

Alissona sam upoznao kad je bio jako mali, prije nego što je došao u Internacional. Dolazio je na treninge kao pratnja starijeg brata Muriela. Tada je prvi put počeo pratiti nogomet i obraćati pažnju na poziciju vratara. Njegov brat bio je njegova velika inspiracija.
Njegova je tehnika oduvijek bila iznadprosječna, ali ono što je zaista upadalo u oči je sposobnost učenja. Mogao je brzo upiti sve što je učio. Bio je dobro dijete s prekrasnom obiteljskom strukturom. Uvijek je bio miran i hladnokrvan golman. Čak i u najtežim situacijama, njegov spokoj omogućavao mu je da svaku situaciju riješi na najbolji mogući način. Imao je snažnu osobnost još kao dječak.

Sjećam se da je gotovo prestao s nogometom kao 13-godišnjak. Imao je temelje i vještine, ali biologija je zaostajala i nije bio tjelesno sazreo. Zbog toga su drugi golmani, tehnički inferiorni, ali viši, imali prednost u odnosu na njega. U toj dobi, veličina je zaista važna. Bio je razočaran i njegovi su roditelji razmišljali da ga odvedu iz nogometa, ali razgovarao sam s njima i uvjerio ih da nastavi trenirati i da bi mogao imati svijetlu budućnost kao vratar.

I danas razgovaramo kad god je moguće. Razmjenjujemo poruke na WhatsAppu, a postoji i grupa u kojoj su Muriel, Dida i vratari iz Intera. Stalno smo u kontaktu. Alisson će uvijek biti primjer mladima u našem klubu, kao vratar, ali i kao osoba.

Joe Gomes (26 nastupa)

Piše Peter Lodge, njegov trener u Lewisham Youthu u Londonu.

Radio sam s Kaseyjem Palmerom (nekadašnjom nadom Chelseaja i bivšim mladim reprezentativcem Engleske) od njegove pete godine, a Joe je bio jedan od njegovih najboljih prijatelja. Jednog dana, Joe je došao u razvojni centar Charlton Athletica u Lewishamu. Upravo je napunio osam godina, a ja sam bio trener U7 i U8 momčadi Charltona i Lewisham Youtha. Kasey je danas u Bristolu i bio je izvanredan talent. Isticao se zato što je bio tehnički dobar. Joe je imao potencijal, ali se sporo razvijao. Uvijek je tražio loptu, bio je prepun strasti i želje. Nije volio da ljudi prolaze pored njega.

Trenirali smo u dvoranama. Joe je trčao na petama i uvijek se moglo čuti kako lupa. Imao je ravna stopala. Odlučili smo ga ostaviti u Lewisham Youthu. Charlton je u to vrijeme imao vrlo talentiranu momčad i bojali smo se da će se Joe izgubiti u sustavu, da neće imati prilike za igru. Uvijek je bio snažan, ali nije se dovoljno brzo kretao terenom. Radili smo naporno na njegovoj brzini, okretnosti i mijenjali njegov način trčanja. Joe je sve upijao poput spužve. Uvijek je želio postići što više.

Nikad nismo imali nikakvih problema s njim. Njegov otac Gus imao je veliki utjecaj na njega i bio mu je uzor sa svojim obiteljskim vrijednostima. Joe se uvijek bolje snalazio s loptom i igrom ispred sebe. Zato je od malih nogu izgledalo da će postati branič. Nakon sezone u Lewisham Youthu, smatrali smo da je spreman priključiti se U10 momčadi Charltona. Već sa 17 godina zaigrao je za prvu momčad Charltona.

Divock Origi (26 nastupa)

Piše Michel Ribeiro, tehnički direktor Genka u Belgiji.

S Divockom sam prvi put radio kad mu je bilo devet godina. Započeo je u juniorskom klubu Zwaluw Diepenbeeku, a potom prešao u Park Houthalen, nedaleko od Genka, gdje smo ga zapazili. Prvo što me zapanjilo je koliko je visok za svoju dob, ali istodobno vrlo vješt s loptom. Imao je sjajne tehničke sposobnosti. Bilo je jasno da ima dobru bazu za razvoj. Divock je uvijek bio marljiv, susretljiv i skroman dječak. Što više trener može tražiti od njega? Nikad nije stvarao probleme.

Pomoglo je i to što je njegov tata Mike igrao za Genk. U klubu smo uvijek isprobavali mlade igrače na više pozicija, ali bilo je jasno da će Divock biti napadač pa ga nikad nismo stavljali u obranu. Često sam davao Divocku zadaće, htio sam da radi na svojoj mobilnosti. Kad su djeca tako visoka, treba raditi na tome da se ne oslanjaju samo na svoju visinu nego i na tehniku i kretanje. Kad mu je bilo 12 ili 13 godina, igrali smo jedan-na-jedan. Bio sam u obrani i pokušavao sam koristiti tijelo da mu otežam kretanje. Tako sam mu pokazao da je važno raditi i na brzim promjena smjera i brzini nogu.

Ubrzo je prerastao svoje vršnjake i morali smo mu pronaći novi izazov pa smo ga s 14 godina poslali u U16 momčad. Ali bili smo pažljivi s minutažom i nismo ga puštali da igra cijele utakmice. Potom je Divock zablistao na juniorskom turniru protiv Schalkea i još nekih engleskih klubova, među kojima je bio i Liverpool. Pokušali smo sve da ga zadržimo, ali privukao je interes velikih klubova iz Engleske, Španjolske i Francuske. Na kraju se cijela obitelj preselila u Lille.
Kad za mladim igračem vlada takav interes, često se počne ponašati poput superzvijezde. Ali Divock nikad nije takav, on se nije promijenio. Izgubili smo ga, ali naš odnos ostao je snažan. Rastali smo se u dobrim odnosima.

James Milner (20 nastupa)

Piše Jim Ryan, njegov trener u Westbrook Juniorsu u Leedsu.

Radio sam kao učitelj, ali i trener Westbrook Juniorsa u Horsforthu kod Leedsa. Sjećam se kako je mama dovela jednog dečka u U12 momčad. Bio je dvije godine mlađi od ostalih i izgledao je krhko da bi se nosio s njima. Bio sam zabrinut da se ne ozlijedi, ali ipak smo ga primili. Bio je vrlo nadaren, vrlo brz, odlične koordinacije i fizički prilično snažan za tako malog dječaka. Mogao je izbjeći uklizavanja ili se brzo pridignuti. Kretao se po cijelom terenu, htio je biti uključen u svaki aspekt igre. Isticao se iako je bio među starijima od sebe.

Na kraju su treneri suparničkih momčadi prigovarali da ne bi smio igrati zato što je premlad. Mislim da im je zapravo smetalo što je bio tako dobar. Na kraju smo zahvaljujući ponajprije njemu osvojili ligu. Sjećam se da sam već tada govorio kako će "taj momak jednog dana zaigrati za Englesku".

Naby Keita (16 nastupa)

Piše Alya Soumah, njegov trener u Alya de Dixinnu u Gvineji.

Svakog jutra prije sedam sati dovezao bih se biciklom do Nabyjeve kuće i od njegove mame tražio dopuštenje da ga odvedem na trening. On bi sjeo straga i tako bismo krenuli do stadiona koji je bio udaljen tri kilometra. Bilo mu je osam godina. Nismo imali predsjednika kluba, nismo imali opreme pa sam ja morao kupovati čak i lopte. Ponekad bih od djece zatražio da pitaju roditelje mogu li nam posuditi nešto novca.

Nabyjeva obitelj nije si mogla priuštiti mnogo. Njegova mama prodavala je obroke od manioke kako bi prehranila obitelj. Ponekad bi dolazio k meni na objed, ali njegova mama nije dopuštala da stanuje kod mene. Ipak sam uzeo Nabyja pod svoje okrilje. Kupio sam mu opremu. Bio mi je poput sina. Drugi igrači govorili su da ga volim više od njih, a nisu čak ni znali sve što sam radio za njega.

Postigao je neke nevjerojatne golove. Sa svojom malom pojavom, mogao je nanizati nekoliko igrača, pa čak i golmana. Zvali smo ga Deco po Barceloninom igraču. Ako bi ga netko ozlijedio, odmah je počeo plakati. Nije volio kontakt. Govorio sam mu da mora biti odvažniji ako želi biti poput Deca te da bi bila šteta ne iskoristiti njegov talent. Nije odustajao, profesionalni nogomet bio je njegov san. Čujemo se jednom ili dvaput mjesečno, kupio mi je televizor, motocikl i auto. Bio sam mu poput oca, dao sam mu neke savjete. Rekao sam mu da može biti poput Lionela Messija.

Adam Lallana (15 nastupa)

Piše Terry Wateridge, njegov trener u Bournemouthu.

Ponedjeljkom navečer trenirali smo nogomet i sjećam se kad se Adam prvi put pojavio. Imao je pet ili šest godina i želio je igrati sa starijim dječacima. Bio je malen, ali njegov je entuzijazam bio bezgraničan. Imao je pravi prirodni talent i vidjelo se da će biti dobar igrač. Zbog niska rasta, imao je nisko težište i sjajnu ravnotežu. Igrao je s obje noge i brzo se kretao s loptom. Imali smo tada dosta dobrih igrača, ali Adam se odmah istaknuo i tako ga je na kraju odveo Southampton. Nismo ga željeli izgubiti. Bila je to šteta, ali Bournemouth je uspio dobro zaraditi kasnije kad je prešao u Liverpool. Kad si trener, lijepo je vidjeti da je netko tako napredovao i da si imao malu ulogu u njegovu razvoju.

Adrian (11 nastupa)

Piše Javier Lozano, njegov učitelj sporta u Colegio Altairu u Sevilli u Španjolskoj.

Adrian je sada golman, ali nekad je igrao kao desno krilo. Bio je brz, često je ulazio u suparničko-kazneni prostor i zabijao je golove gotovo u svakoj utakmici. Bio je dobar i kao branič. Dobro je surađivao sa svojim suigračima. Poziciju je promijenio kad mu je bilo 11 ili 12 godina. Imali smo tri vratara na početku sezone, u vrijeme dok je Adrian trčao po krilu. Onda je jedan vratar morao na operaciju obje noge, drugi se s obitelji preselio u Sevillu, a treći se ozlijedio. Tada sam okupio momčad i pitao ima li dobrovoljaca za vrata. Adrian je podigao ruku i rekao da će se žrtvovati za ekipu.

Bio je vragolasto, ali sretno i ljubazno dijete. Bio je i dobar i odgovoran učenik. Kad mu je bilo sedam godina, prijatelji su ga nagovorili da iz svoje tadašnje škole prijeđe u Altair na jugoistoku Seville. Bio je vrlo odlučan i uporan pa sam oduvijek znao da će daleko dogurati i imati dugu nogometnu karijeru. Gledao sam gotovo svaku njegovu utakmicu otkako je prešao u Betis, a potom u West Ham i Liverpool. Ostali smo bliski, sastajemo se nekoliko puta godišnje i Adrian mi svaki put donese novi nogometni dres.

Dejan Lovren (10 nastupa)

Piše Sanjin Lucijanić, njegov trener u NK Karlovac.

Bio sam u 20-im godinama, upravo sam završio trenersku akademiju, kad sam prvi put sreo 10-godišnjeg Dejana Lovrena. Njegova se obitelj doselila u Karlovac iz Njemačke. Ne želim zvučati lažno skroman, ali zaista ne mogu uzimati zasluge za Dejanov razvoj u igrača kakav je sada. Mislim da bi se jednako dobro uspio razvijati s drugim trenerom, zato što ga krasi izuzetni talent i još više zbog njegova stava. 

Naravno, dao sam sve od sebe da bih razvijao njegove mogućnosti u mlađim pionirima Karlovca (U12), ali bilo bi neukusno tvrditi išta više od toga. Nikad nisam vidio dijete toliko željno i odlučno da uspije. Njegova radna etika bila je izvanredna i apsolutno se posvetio tome da postane vrhunski profesionalni nogometaš. Pritom ne mislim da je uspjeh ostvario u zagrebačkom Dinamu, čak i u mlađoj dobi razmišljao je o tome da jednog dana zaigra za jedan od najvećih europskih klubova.
Njegove vještine nadilazile su vještinu djece starije i dvije godine. Nastavili smo raditi zajedno i u starijim pionirima (U14) pa sam imao privilegiju voditi ga tri ili četiri godine. Ako se potrudite, pronaći ćete moje izjave iz tog vremena, kad sam rekao da će Lovren doći do samog vrha. Svi smo bili sigurni u to, prije svega sigurni u njega.

Neki kažu da je Lovren bio sramežljiv i povučen dječak koji je bolje govorio njemački nego hrvatski. Ako uzmete u obzir činjenicu da je došao iz izbjegličke obitelji iz Bosne i Hercegovine, možda je pomislio kako će imati problema da se uklopi. Ali nikad nisam imao takav dojam. Bio je normalno dijete i ne sjećam se da je ikad imao ikakvih pravih socijalnih problema. Njegova je obitelj prošla kroz ratne strahote i teškoće, ali vjerujem da su bili dobro primljeni u Karlovcu. Dejan je bio potpuno fokusiran na nogomet i jedini problem bio je što su se druga djeca i njihovi roditelji ponekad žalili zbog toga što je preskakao dobne skupine. Ali odustali bi kad bi vidjeli koliko je dobar.

Lovrenov otac Saša trenirao je Dejana dok su živjeli u Münchenu. Tatina podrška bila je neprocjenjiva. Zadao bih Dejanu neke dodatne individualne vježbe pa smo nas dvojica ostali raditi na nekim tehničkim aspektima njegove igre i on nije želio prekinuti iako je vani već bio mrak. Onda bi tata parkirao auto uz teren i upalio svjetla kako bi Dejan mogao nastaviti.

U to vrijeme, naš klub imao je pristup da se djeca rotiraju na različitim pozicijama kako bi naučila zahtjeve i specifičnosti različitih uloga. Dejan je također igrao po cijelom terenu, iako je već po dolasku k nama bio pozicioniran kao branič. Često sam ga koristio kao defenzivnog veznog, zato što je imao dobro razumijevanje igre i dominirao je na toj poziciji. Igrao je defenzivnog veznog u jednoj utakmici protiv zagrebačkog Dinama, u kojoj je bio dvije godine mlađi od gotovo svih ostalih igrača. Pobijedili smo 3:0, a on je bio najbolji igrač na terenu. Nakon toga, znao sam da ga ne možemo još dugo zadržati. Već istog tog dana nazvali su me iz Dinama i zatražili da se njegova obitelj preseli u Zagreb kako bi Dejan mogao igrati za njih.

Joel Matip (9 nastupa)

Piše Thomas Vossing, njegov trener u SC Weitmaru u Bochumu u Njemačkoj.

SC Weitmar je solidno organiziran klub s jugoistoka Bochuma, ali naš je juniorski pogon sredinom 90-ih bio prilično skroman. Djeca su igrala na terenu od crvene gline i nije bilo kvalificiranih trenera pa se sve svodilo na volontere bez edukacije i plana. Kad su tražili trenere za djecu, pitali su igrače klupske U19 momčadi hoće li se prihvatiti posla i ja sam se javio. Joel je u klub došao 1995. kao 4-godišnjak. Njegova je obitelj živjela u blizini, tamo živi i danas, a jedan od njegovih nećaka igra sada za Weitmar.

U toj dobi djeca lako gube pažnju. Gledaju leptire za vrijeme igre ili zaboravljaju što bi trebali činiti. Joel ili Jimmy, kako mu je bio nadimak, bio je potpuno drukčiji. Bio je tjelesno razvijeniji od ostale djece, ali je dobro igrao nogomet. Kad bismo mu dodali loptu, on bi je proslijedio, precizno i oštro. Imao je unutarnje razumijevanje što treba učiniti. Zabijao je golove gotovo svaki put kad bi pucao. Ali za nekoga tko je bio toliko bolji od svih ostalih na terenu, nije bio nimalo sebičan. Uvijek je tražio bolje postavljenog suigrača. Malo je reći da je činio razliku. S njim na terenu pobjeđivali smo 5:0, a kad njega nije bilo, gubili smo 4:0.
Sjećam se kad su ga djeca nagovorila da pokuša zabiti gol iz početnog udarca u utakmici. I uspio je bez napora. Njegov je udarac bio kudikamo snažniji od bilo čega što sam vidio na toj razini. Joel je bio izvanredan talent, ali nitko nije shvatio koliko će daleko otići kad je tri godine kasnije prešao u VfL Bochum. Weitmar je stvorio nekoliko igrača koji su kasnije postali profesionalci, ali on je prvi koji je osvojio Ligu prvaka i Premier ligu. Svi smo strašno ponosni na njega.

Xherdan Shaqiri (7 nastupa)

Piše Michael Meier, njegov trener u juniorskom klubu SV Augst u Švicarskoj.

Prvo oko čega stranci griješe kad je u pitanju Xherdan je izgovor njegova prezimena. Svi kosovski Albanci u Švicarskoj izgovaraju ga kao Šaćiri, ali to se baš i nije proširilo. Xherdan dolazi iz brojne obitelji. Njegov otac Isen stigao je u Švicarsku početkom 80-ih godina, a ostatak obitelji ostao je na Kosovu. Tek kasnije stigla je majka Fatmire s djecom Xherdanom, Ariantom i Erdinom. Živjeli su u malom stanu kad se rodila sestra Medina pa su se preselili u seosku kuću izvan Augsta koja se grijala na drva.

Kad je Xherdan imao osam godina, djelovalo je da igra nogomet s lakoćom. Bio je daleko ispred drugih igrača u smislu brzine i snage i nije se bojao isprobavati nove trikove. Pokušavao je biti spektakularan, bio je pravi pobjednik. Razumio je na kojoj su razini njegovi suigrači. Dodavao bi loptu samo onima s kojima se dobro razumio, jer je uvijek očekivao da mu se lopta što prije vrati. Bio je ovisnik o posjedu lopte.

Osvajali smo lige i kupove, a Xherdan je bio središnji igrač. Nije bilo iznenađenje kad smo saznali da ga Basel želi dovesti. Basel je od Augsta udaljen samo 20 minuta vožnje, ali Xherdan se nećkao zato što je želio biti s prijateljima. Svašta je prošao u životu i nije želio to ponavljati. Ali već nakon nekoliko treninga u Baselu stekao je nove prijatelje.
Otkako je postao profesionalni nogometaš, dolazio je u naš klub nekoliko puta. Uvijek je pokušavao pomoći. Uvijek sam ga smatrao poniznim i obzirnim prema tuđim osjećajima.