ČITAMO prije par dana: "Značajno smo povećali potpore za rođenje djeteta s 2300 na 4000 kuna", istaknuo je premijer. Da, radi tih 1700 kuna razlike, ljudi će se masovno odlučiti na više djece i neće odlaziti u Njemačku. Očekujemo da Hrvati masovno radi tih 200 eura, ili po domaću 400 maraka, donesu jednu od najvažnijih odluka u životu – koliko će imati djece. Jer 1700 kuna, jednokratno – koja je to lova! Mogu se kupiti dječja auto-sjedalica i četiri jeftinije gume, čime obiteljsku vožnju činite sigurnijom. Ako vozite Fiat Pandu ili Chevrolet Spark.

O tome kako će obitelj ako se odluči na recimo troje djece i sukladno tome odgovarajući automobil u koji stanu tri dječje sjedalice višestruko vratiti taj iznos, nećemo opširno. Sami možete pogledati stranice "svog" proizvođača automobila i naći model u koji stanu tri dječje sjedalice straga. Pa onda pogledajte koliko od tog modela dobiva država.
Ima sigurno 100 ili 1000 opravdanih razloga zašto je dobro, lijepo i poželjno imati djecu. No ako je razlog to što ćete dobiti 200 eura više za rođenje djeteta – bolje sačekajte dok ne nađete neki pametniji razlog. A i tih 200 eura su vam ionako uzeli porezom.

Službenici kod kuće

Postoje u Hrvatskoj dva svijeta:

a) Javni sektor u kojem ako vas ujutro zaboli glava, dijete dobije temperaturu ili je palo više od 5 cm snijega, lijepo javite na posao da ne dolazite i eventualno, ako je šef baš strog, donesete doznake od liječnika.

b) Privatni, realni sektor, u kojem se, ako baš ne padate u nesvijest, očekuje da se ujutro nacrtate na poslu, a ako vam je dijete bolesno, nećemo pretjerivati, većina poslodavaca će to normalno prihvatiti, ali ako se odsustvo češće ponavlja, osjetit ćete kako u toj firmi ne računaju više na vas. Posebno u manjoj firmi, ma koliko razumijevanja svi imali, ako vas povremeno nema, proizvodni proces trpi.

Realno, ako imate malu djecu, javni sektor je koju razinu bolji od realnog – u praksi, često se događa da kvalitetni stručnjaci ostaju u javnom sektoru dok im djeca ne krenu u školu i onda odu na bolje plaćeno mjesto u realnom sektoru. I znate što se onda država sjeti?

Idemo službenicima omogućiti rad od kuće!

Na sjednici "Vijeća za demografsku revitalizaciju" (ovo već podsjeća na Monty Python), premijer je među ostalim najavio kako se planira uvođenje kliznog radnog vremena i rad na daljinu (od kuće) u svim javnim i državnim institucijama na radnim mjestima koja su za to pogodna. Dakle, u sustavima u kojima je ionako par razina bolje nego u realnom sektoru, ako ste roditelj, i u kojima gotovo nema projektnog rada – moći će se raditi od kuće.

To znači kao prvo službeniku osigurati dodatno prijenosno računalo, internetsku vezu prema poslu, operativni sustav, mogućnost rada u "oblaku", sve to istina postoji u boljim firmama i realnog sektora gdje se radi projektno, postoji i u sustavu znanosti u kojem zaista nije bitno gdje pišete rad, ali u upravi? Najveći dio poslova – rješavanje u upravnim stvarima, teško da možete raditi od kuće jer zamislite da službenici kući nose one žute košuljice sa spisima – i ovako se dijelovi spisa gube, a kako bi bilo da se hrpe spisa vrte po stanovima. Kako tu osigurati, recimo, povjerljivost osobnih podataka? Čuvenu Opću uredbu o zaštiti podataka? Nadalje, po našim propisima, za rad od kuće bi trebalo i mjesto kod kuće provjeriti sukladno propisima o zaštiti na radu.

Zamislite dalje "vođenje propisanih očevidnika, izdavanje uvjerenja i drugih potvrda" – iz svog stana. Ili "obavljanje upravnog i inspekcijskog nadzora". Neke stvari tehnički biste i mogli raditi kod kuće, npr. izrada nacrta propisa, ali tim poslom se bavi tek pokoji postotak službenika. U našim uvjetima – rad od kuće službenika predstavlja parodiju. Jedino da im baš od dosade dođe raditi djecu.

Stanovi? Za koga?

Ima još blesavih mjera, tako čitamo: "Želimo osigurati bolje životne stambene prilike za obitelji kroz subvencionirane kredite". Dakle, država vam uzme novce, jer svojih novaca nema, a onda te novce dijeli kroz subvencionirane stambene kredite u državi koja ima debeli višak stambenog prostora jer – ljudi odlaze.

Subvencioniranje stambenih kredita u ovom uvjetima odlaska ljudi znači samo jedno i jedino – umjetno dizanje cijene stanova kako bi se namirile banke koje posredno imaju ogroman stambeni fond i kako bi se pomoglo rodijacima u posrnulim građevinskim firmama. U Hrvatskoj, gdje se obiteljske kuće 70 km od Zagreba prodaju za 20.000 eura, jednostavno ne treba nikome sponzorirati stambene kredite. Postoje neki specifični slučajevi, npr. ako Dubrovnik želi privući potrebne stručnjake u javni sektor (npr. učitelje ili medicinske sestre), ali to se treba rješavati na lokalnoj razini.

Najbolje – ne smetajte

Naša politika bi opet uzimala jednima i pomagala drugima, privilegirala jedne na račun drugih i općenito – igrala se tuđim novcem i opet će se onda čuditi kako nema rezultata. Stanovanje? Pa ljudi odlaze u Irsku, gdje žive po nekoliko njih u stanu? Plaće? Pa odlaze i u Švicarsku, gdje nema ni uređenog minimalca. Rad od kuće u državnoj službi? E, ma kako se toga nitko nije sjetio? Evo, da počnemo s liječnicima, ono pregled u dnevnom boravku, mogu i manji zahvati na stolu u blagovaonici. Onda recept kod sestre koja je na drugom dijelu grada.

Vidite, dragi političari – Sjedinjene Američke Države, da uzmem najekstremniji primjer, nemaju rodiljini dopust u našem smislu – majke imaju (i to tek od 1993. godine) 12 tjedana neplaćenog rodiljinog dopusta, a imaju veći natalitet od Hrvatske. Nije da SAD ikome oko toga treba biti primjer, ali bitna je jedna druga stvar. Broj djece je primarno pitanje općeg okruženja, optimizma u društvu, vjerovanja u bolje sutra, u napredak, u mogućnost da građani vide budućnost za svoju djecu.

U Hrvatskoj ste samo ovom najavom uzimanja privatnog novca iz Drugog mirovinskog stupa više napravili za smanjenje nataliteta nego što su sve vaše pronatalitetne mjere u stanju pomoći. Mislite da će vam ljudi vjerovati kada kažete da ćete im pomoći nekim administrativnim mjerama, a onda im maznete mirovinsku štednju? Mislite da će vam vjerovati kako ćete poslodavce koji diskriminiraju trudnice kažnjavati ako se vaši inspektori godinama nisu usuđivali ući u neke privilegirane privatne firme? Tko želi odgajati djecu u zemlji u kojoj će ista morati raditi preko pola godine da bi financirala vaše privilegirane skupine?

Nego, hajdemo nešto drugo probati – hajdemo državni proračun smanjiti za 30 %, a onda još ukinuti županije i 50 % lokalnih samouprava pa vidjeti kako ide s natalitetom i vjerom u budućnost. Ostavite građanima njihov novac da ga troše. Jednostavno je. Neka građani sami upravljaju svojim novcem i planiraju veličinu svoje obitelji. Ne miješajte se.

Dragi političari, pa vi koji ste doveli do problema, naravno da ne možete problem riješiti!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala