Veliki redatelj bio je žrtva "suprotnog rasizma", a to je najmanje zaslužio
PO INTENZITETU i vremenu ulaska u posao Norman Jewison je negdje između jednog od posljednjih predstavnika stare škole Hollywooda, odnosno škole Starog Hollywooda, i pridruženog člana nove ekipe s Coppolom, Scorseseom, Spielbergom, Friedkinom i ostalima.
U svakom slučaju zadržao je mnoge postulate vremena koje je bilo na izmaku, ali se i prilagodio novim snagama koje su dolazile. Staro vrijeme i nove snage "lomile su koplja" negdje krajem šezdesetih, a on je tada već bio na vrhuncu autorske snage i nije čudno što se našao između. Čudno je kako je uspio kameleonski prijeći s jedne baze na drugu, ali to su već odlike majstora.
Snimio je pravi film u pravom trenutku
Redatelj koji je poznat i po dramama u kojima ispravlja društvene nepravde američkog juga, ali i po filmovima koji su nastali isključivo da bi bili veliki hitovi, uvijek je odlično poznavao publiku i svaku je priču znao prilagoditi široj publici, koliko god tema bila delikatna ili kompleksna.
Uzmimo temu rasizma i njegov najhvaljeniji film, "U vrelini noći", u kojem su se Rod Steiger i Sidney Poitier sukobljavali poput onih spomenutih kopalja. Riječ je o 1967. godini i taj je film u to vrijeme bio jasan dokaz da je tajming ponekad sve te da nije moglo postojati bolje vrijeme da priča o tamnoputom policajcu iz Philadelphije, koji je zapeo u južnjačkom gradiću, ugleda svjetlo dana.
Borba protiv rasizma obilježila je njegovu karijeru
To je bio jedan od primjera koliko je Jewison znao prepoznati i vrijeme, a ne samo publiku - u ovom slučaju prepoznao je i jedno i drugo. Temi rasizma, odnosno antirasizma, vraćao se još dva puta pa tako i "Vojnikova priča" s početka osamdesetih te "Uragan" s kraja devedesetih pripadaju toj neslužbenoj trilogiji o odnosima crnaca i bijelaca.
Naravno, nisu imali utjecaj kao "U vrelini noći" jer jednostavno nijedan film nije imao toliki utjecaj na tu temu u povijesti američke kinematografije.
Tu dolazimo i do nepravde koja mu je učinjena kao bijelcu jer je upravo Jewison bio odabran za režiju filma "Malcolm X" o istoimenom borcu za prava Afroamerikanaca. Međutim, jednako brzo kako je bio odabran, tako je i smijenjen, uz obrazloženje da film ipak mora režirati tamnoputi redatelj pa je tako Spike Lee dobio svoju priliku.
Je li Jewison nepravedno ostao bez "Malcolma X"?
Jewison nije zaslužio biti žrtva tog "rasizma u suprotnom smjeru", ali to služi kao dobar primjer da diskriminacija ne bi trebala postojati ni s jedne strane.
Prije svega, teško da postoji filmski autor koji je napravio značajniji doprinos antirasizmu od njega, a u konačnici je upravo Jewison u "Vojnikovoj priči" prvi dao veću priliku Denzelu Washingtonu pa je bilo nekako logično da ga režira i u "Malcolmu X", filmu koji će mu postati svojevrsni zaštitni znak među ulogama.
No nije se dalo, odnosno - nisu mu dali. Nema veze, ponovno je dobio Denzela za "Uragan", a ovaj mu je još jednom uzvratio povjerenje.
Izvukao je najbolje iz McQueena, a Ruse odbio pretvoriti u negativce
"The Cincinnati Kid" i "Afera Thomas Crown" primjeri su Jewisonove sjajne ranije suradnje s jednom velikom glumačkom zvijezdom - u pitanju je "King of cool" Steve McQueen. U ta je dva filma Steve doista dosegnuo glumačke visine koje je rijetko gdje uspijevao pokazati, ponajviše u "The Cincinnati Kidu", koji je jedno od ključnih ostvarenja kada govorimo o filmovima s kockarskom tematikom.
U istom desetljeću, ponovno šezdesetima, Norman je režirao i "Rusi dolaze, Rusi dolaze". Što tek reći o filmu u kojem uniformirani Rusi nisu prikazani kao negativci? To holivudski redatelji vjerojatno ne bi smjeli napraviti ni danas, a on je to uspio usred Hladnog rata.
Redatelj koji je iz glumaca izvlačio njihove najbolje uloge
"Violinist na krovu", "Rollerball", "Isus Krist Superstar", "Pravda za sve", "Opčinjena mjesecom" i brojni drugi filmovi pokazuju koliko je njegov opus raznolik - u njemu ima barem solidnih, a često i iznimno snažnih ostvarenja. Uz to je skupio sedam nominacija za Oscara, Srebrnog medvjeda, zvijezdu na Bulevaru slavnih, a čak je i jedan trg u središtu Toronta, u njegovoj rodnoj Kanadi, nazvan po njemu.
Nije malo, ali vrijedi se još malo zadržati na tim naslovima. Naime, ako ih se pažljivije pogleda, može se primijetiti da se u gotovo svima nalaze neke od najboljih glumačkih izvedbi u karijerama glumaca koji su ih nosili. Čak njih 12 bilo je nominirano za Oscara upravo zbog uloga u njegovim filmovima.
Uzmemo li to u obzir, možemo reći da Jewison nije bio samo majstor u prepoznavanju publike i pravog trenutka, nego da mu je rad s glumcima bio jedna od najvećih kvaliteta.
Ni John McTiernan nije uspio nadmašiti njegove originale
Čini se da nije imao slabih strana, a vjerojatno ih doista nije ni bilo jer dovoljno o veličini tog redatelja govori činjenica da mu je jedan velikan poput Johna McTiernana snimio remake filmova. Normanu nije preradio jedan, nego čak dva filma - "Aferu Thomas Crown" i "Rollerball".
Istina, oba su remakea slabija od originala, ali i to nešto govori o Jewisonu. Moraš biti doista vrhunski u svom poslu kada ni McTiernan ne uspije unaprijediti tvoj rad. Možda je to i najveći kompliment od svih.
