Vjeruje se da grupe donose bolje odluke od pojedinaca, no razlog nije puko usuglašavanje različitih mišljenja. Ideja da kolektiv nadmašuje pojedinca u prosuđivanju nije nova i na njoj se, primjerice, temelji zapadni sustav porote.
Dugo se smatralo da rasprava s više sudionika vodi boljem ishodu, a da se konačni odgovor grupe formira kao prosjek početnih stavova. Nova studija, međutim, otkriva da je proces složeniji i zanimljiviji, piše ScienceAlert.
Kolektivna dekompozicija problema
Istraživanje koje je vodio neuroznanstvenik Federico Barrera-Lemarchand sa Sveučilišta Torcuato Di Tella u Argentini pokazuje da grupe ne postižu bolje rezultate jednostavnim spajanjem početnih nagađanja.
Umjesto toga, postaju preciznije kada problem rastave na manje dijelove, zajednički ih analiziraju i potom sastave novi, konačni odgovor. Znanstvenici tu strategiju nazivaju "kolektivnom Fermijevom procjenom".
Zašto je grupna interakcija ponekad štetna?
Fenomen poznat kao "mudrost gomile" primijećen je u raznim područjima, od predviđanja geopolitičkih događaja i financijskih kretanja do postavljanja medicinskih dijagnoza. Zbog njegove važnosti, znanstvenici dugo pokušavaju razumjeti zašto funkcionira, ali i zašto ponekad zakaže.
Dosadašnje studije nisu dale jedinstven odgovor. Neke su upućivale na to da društvena interakcija može pogoršati procjene jer sudionici počinju oponašati jedni druge umjesto da razmišljaju neovisno.
S druge strane, pokazalo se da konsenzus malih grupa daje bolje rezultate od prosjeka neovisnih procjena znatno većih skupina. Ključno je pitanje bilo što se točno događa tijekom uspješne rasprave.
Eksperimenti potvrđuju novu teoriju
Istraživači su proveli tri eksperimenta s ukupno 900 sudionika kako bi ispitali način na koji male grupe postižu konsenzus.
U prvom eksperimentu, grupe od četvero ljudi u chat sobama rješavale su zadatke koji su zahtijevali numeričku procjenu.
Grupe koje su spontano rastavljale pitanja na manje dijelove i o njima raspravljale imale su na kraju točnije odgovore od onih koje su samo razmjenjivale početna nagađanja. Pritom nitko nije dominirao raspravom, a sudjelovanje svih članova bilo je ujednačeno.
U drugom eksperimentu, jednoj skupini grupa naloženo je da izračunaju prosjek svojih početnih procjena. Druga je skupina dobila uputu da problem podijeli na manje dijelove, procijeni ih i zatim spoji u konačan odgovor. Druga skupina dosljedno je davala preciznije rezultate, što je pokazalo da se strategija može naučiti.
U trećem eksperimentu, svi su sudionici koristili Fermijevu metodu, ali polovica je radila samostalno, a polovica u grupama. Iako su se pojedinci popravili korištenjem metode, rezultati grupa i dalje su bili točniji. To sugerira da razmjena i provjera procjena unutar grupe donose dodatnu vrijednost.
Jezik kao pokazatelj uspješnosti
Analiza razgovora otkrila je zanimljiv detalj. Najuspješnije grupe češće su koristile pojmove uže povezane s problemom koji su rješavale. Primjerice, kod procjene broja stepenica na nekom spomeniku, uspješniji timovi koristili su riječi poput "stubište", "zgrada" i "katovi".
To je jasan pokazatelj da su problem rastavljali na manje, lakše rješive dijelove prije donošenja konačne procjene.
Praktična primjena u timskom radu
Autori napominju da su testirali isključivo zadatke numeričke procjene pa ostaje otvoreno pitanje poboljšava li ista strategija i druge vrste grupnog odlučivanja. Ipak, nalazi upućuju na to da "dekompozicija problema" nudi učinkovit put do boljih odluka koji se može naučiti. To bi se moglo primijeniti svugdje gdje timovi zajednički rješavaju složene probleme.
"Ovaj rad pokazuje da iza veće kolektivne točnosti tijekom rasprave stoji kolektivno zaključivanje, a posebno zaključivanje aproksimacijom.
On također nudi alate za otkrivanje i poticanje takvih procesa, što pridonosi temeljnom razumijevanju ljudskog grupnog odlučivanja i daje smjernice za praktičnu primjenu s ciljem poboljšanja strategija prikupljanja podataka od velikog broja ljudi (crowdsourcing)", zaključuju autori u radu objavljenom u časopisu Nature Communications.