AKO JE vjerovati anketama i posljednjim događajima, većina građana Hrvatske na sljedećim izborima očekuje i priželjkuje promjenu vlasti. Međutim, da ta promjena ne bi sama sebi bila svrhom, potrebne su i temeljitije promjene političkog sustava, uključujući i način na koji se izabire ta vlast.
To se prije svega odnosi na promjene izbornog zakona. Pri tome uklanjanje HDZ-ovog "gerrymanderinga" nasljeđenog iz jeseni 1999. godine - podjele Hrvatske na izborne jedinice u svrhu maksimalne koncentracije HDZ-ovog, a raspršivanja oporbenog biračkog tijela - neće biti dovoljno. Isto tako neće biti dovoljno ni ukidanje izborne liste za dijasporu, za koju se založio Zoran Milanović.
Najveći problem hrvatskog izbornog zakonodavstva jest upravo ono što se 1990-ih često navodilo kao panacejsko rješenje problema "mlade demokracije" - razmjerni izborni sustav. Taj se sustav u dobe Tuđmanove jednostranačke vlasti hvalio kao nova, "moderna", "europska" alternativa koja daleko vjernije izražava volju građana, sprječava dominaciju jedne nauštrb drugih političkih stranki i promovira koaliranje, odnosno međustranačku suradnju.
U hrvatskoj stvarnosti je primjena tog istog razmjernog sustava pokazala kako mnoge plemenite i "cool" zapadnoeuropske ideje prilikom presađivanja na ovdašnje tlo umjesto cvjetanja demokracije proizvode korov korupcije, nesposobnosti te krajnje neodgovornosti i bahatosti prema građanima.
To se možda najbolje vidjelo na lokalnim i županijskim izborima prije dvije godine, kada je hrvatska demokracija izložena ruglu, a građani, suočeni s besramnim postizbornim "kokošarenjem" i političkom prostitucijom svojih predstavnika, našli još jedan razlog za otuđenje od sustava koji je trebao biti izraz njihove suverene političke volje.
Razlozi za otuđenje, kao i sve češća, ali i uvjerljivija mantra "svi su oni isti" jest sustav koji inzistira na tome da se biraju stranke umjesto pojedinaca. A čak i taj izbor ne predstavlja neki izbor jer su mnoge od njih - u gotovo histeričnom nastojanju da se predstave kao dio nekakvog idealiziranog "europskog" centra - izbrisale sve ideološke i programske razlike među sobom. Možda najeklatantniji primjer su, sve donedavno, predstavljale i dvije vodeće stranke – HDZ i SDP.
Drugi ozbiljan razlog zbog kojih je razmjerni sustav bio plodno tlo za korupciju i nesposobnost jest i još uvijek deficitarna demokratičnost hrvatskih stranaka, pa se tako ključni kadrovi - a samim time i prva mjesta na izbornim listama - određuju po načelu poslušnosti stranačkim vođama, a ne popularnosti i zaslugama u samoj sredini koju bi teoretski trebali predstavljati. Tako je, na primjer, sasvim normalno da neki političari samim isticanjem na prvo mjesto imaju osigurano mjesto u Saboru, te im je svejedno hoće li osvojiti 5 ili 50 % glasova u svojoj izbornoj jedinici.
S druge strane, građani ipak žele biti u prilici odgovoriti na pitanje tko je njihov saborski zastupnik, a nastojanje za političarima koje mogu zvati "svojima" se vidjelo i u sve većoj popularnosti lokalnih nezavisnih lista, odnosno ličnosti koje zovu "narodnim tribunima", dok ih establishment naziva "neodgovornim populistima" i "lokalnim šerifima". Taj fenomen se može vidjeti i kod Zorana Milanovića, kojeg mnogi građani drže "svojim" zato što je SDP svog čelnika izabrao na temelju narodnog raspoloženja, a ne nekim opskurnim unutarstranačkim kalkulacijama.
Novi izborni zakon bi, stoga, morao izaći u susret takvim željama te omogućiti da sudbina saborskih zastupnika ubuduće više ovisi o "bazi", odnosno biračima točno određene jedinice, nego o hirovima stranačkog vodstva u dalekom Zagrebu. Nakon uvođenja većinskog sustava, svaki bi se zastupnik daleko više morao brinuti što se o njemu misli, a zastupnici koji - poput Dijane Čižmadije u prethodnom sazivu Sabora - godinama sjede u Saboru i prikupljaju plaću, a da za govornicom ne "beknu" ijednu riječ - postat će prošlost.
Većinski izborni sustav, dakako, sa sobom donosi i mnoge probleme, od kojih je najočitija nadzastupljenost, odnosno podzastupljenost nekih stranaka. Stoga bi njegovom eventualnom uvođenju trebala prethoditi ozbiljna rasprava u kojoj bi se razmišljalo u receptima i institucijama koje su primijenile neke druge države - kombinacijom dva sustava, preliminarnim stranačkim izborima, odnosno korištenjem dva izborna kruga.
Spremnost da se i ova tema stavi na dnevni red će, između ostalog, dati odgovor hoće li buduća hrvatska vlast ozbiljno shvatiti želje za promjenama.
Dragan Antulov