"A TKO je Miljuš?", pitao je prije godinu dana jedan od nesposobnijih ministara s prilikom da rukovodi policijom u Hrvatskoj, Berislav Rončević, odgovarajući tako na pitanje novinara o tome zna li da je Dušan Miljuš pretučen.
Miljuš je, kako 2. lipnja 2008. godine tako i danas, jedan od vodećih novinara koji pišu o organiziranom kriminalu u Hrvatskoj, glasio bi odgovor Rončeviću. Na spomenuti datum je pretučen metalnim palicama ispred svog stana, samo dva tjedna nakon što je slično batinanje preživio Igor Rađenović šef Zagrebačkih cesta i tri mjeseca prije nego će biti pretučen direktor Industrogradnje Josipa Galinec.
Naručitelji niti u jednom od navedenih slučajeva nisu pronađeni, tek je u Rađenovićevom slučaju pronađen dvojac plaćenika koji ga je presreo i namlatio ispred stana. Kako je u intervjuu nakon pola godine izjavio da vjeruje da će naručitelji biti pronađeni, upitali smo ga je li mu vjera poljuljana.
"Imam policijsku pratnju, iako je to nešto s čim čovjek jednostavno ne želi živjeti"
"I dalje vjerujem i nadam se, kao i prije šest mjeseci, da će policija pronaći naručitelje i počinitelje. Jasno mi je da se to ne može otkriti brzo s obzirom da se radi o organiziranom kriminalu. Ali statistika kaže da što je veći protok vremena da je teže pronaći odgovorne za ovakve napade i to me malo brine i ne daje previše optimizma", kaže nam Miljuš. Upitali smo ga što se u njegovom poslu promijenilo u zadnjih godinu dana i osjeća li se sigurno.
"Pa teže mi je raditi, ali ne bojim se. Imam policijsku pratnju, iako je to nešto s čim čovjek jednostavno ne želi živjeti. Nadam se da će policijske službe uskoro napraviti sigurnosnu procjenu po kojoj bi odlučili treba li meni pratnja ili ne i kolika ona mora biti, ja to ne mogu sam", kaže novinar.
"Najvažnija je solidarnost s drugim novinarima"
Kako je zbog prirode posla u neprestanom kontaktu s policijom, zanimalo nas je raspituje li se za slučaj u kojemu je on bio žrtva. Jutarnji list, u kojem i sam radi, pisao je već da su naručitelji poznati, no da im je to teško dokazati.
"Ne bih znao o tome, samo se nadam da će ih pronaći. Pratim koliko mi je dostupno, ništa više i ništa manje od mojih kolega. Možda čak i manje od nekih mojih kolega", kaže Miljuš. S godinu dana odmaka ističe da je, kada se ovakvi napadi događaju, cehovska solidarnost izrazito važna, jer se radi o opasnom poslu.
Zasad je, navodi, najviše podrške dobio od Zbora istraživačkih novinara HND-a koji su pokrenuli projekt izdavanja Bijele knjige u kojoj bi bili pobrojani svi napadi na novinare. Veliki interes za njegov slučaj pokazali su i europski politički krugovi, s obzirom da se napad na novinara u zapadnom društvu tretira kao krajnje ozbiljna stvar, te su o napadu na Miljuša i strani mediji opsežno izvještavali. U njegov se slučaj uključio i Centar za obrazovanje novinara, a sam je Miljuš, zahvaljujući angažmanu američkog veleposlanstva, u međuvremenu bio i na studijskom boravku u SAD-u. Hrvatskim novinarskim društvom kao takvim nije naročito zadovoljan i smatra da HND nema dovoljno sluha za svoje članove podvrgnutim prijetnjama i fizičkom nasilju.
A.B.
Foto: Cropix