ZAPOČELE su redukcije plina, mrzovoljne blagajnice se smrzavaju u trgovinama, nedjeljom nema kupovine – sve je to razlogom zašto se Hrvatska sve teže otima dojmu da se vratila u neka mračna, tobože prevladana, vremena. Takvoj slici doprinosi i činjenica da na naslovnicama i ekranima uglavnom paradiraju lica i imena koja pripadaju jednoj te istoj stranci, baš kao u vremena "najboljeg od svih mogućih svjetova" u kojem je "žario i palio" jednopartijski "orkestar stari".
Iako bi mnogi naslovnicu shvatili kao ništa drugo do još jedno podgrijavanje priče o tinjajućim frakcijskim sukobima u SDP-u, ona je još jedan povod da se razmisli o nesrazmjeru između statusa koji vodeća oporbena stranka trenutno uživa među hrvatskim biračima te intelektualnim, fizičkim i drugim naporima uloženim da bi se taj status postigao i očuvao. Kada je Sanader njenog bivšeg čelnika nazvao "lijenčinom" bilo je malo ljudi u Hrvatskoj – uključujući i najvatrenije SDP-ove simpatizere – koji se s takvom ocjenom barem djelomično ne bi složili. Milanović kao da u toj disciplini nastoji nadmašiti svog prethodnika, odajući dojam da prema nekakvom javnom političkom djelovanju osjeća isti entuzijazam koji obični smrtnici pokazuju dok u bolnicu dolaze s uputnicom za kolonoskopiju.
A usprkos tome što političku utakmicu uglavnom igra sjedeći na klupi, SDP uvijek može računati na vjernu publiku, za razliku od stranaka i pojedinaca koji "ginu" na terenu. Za tako deprimirajući fenomen postoji deprimirajuće objašnjenje – SDP-ovi glasači u takvom SDP-u i načinu na koji on nastoji doći na vlast vide sebe, odnosno vlastiti "hrvatski san". Svjetonazor koji potječe od socijalističke uravnilovke i "ne može me nitko tako slabo platiti kao što ja slabo mogu raditi" je evoluirao u posljednja dva desetljeća, kada su mladi – koje se čine najzahvalnijim izvorom novih SDP-ovih glasova – naučili da recept za slavu, bogatstvo i društveni ugled može sadržavati sve samo ne težak rad.
Tako je teško ne primijetiti kako je Milanović hrvatskim političkim superstarom postao na isti način kao i "bigbraderovci" koji se izležavaju na foteljama – bilo je dovoljno pokazati svoje lice. Esdepeovska strategija nakon izborne traume – u kojoj je očajničko nastojanje da se dobije vlast donijelo više štete nego koristi – se danas svela upravo na to – ne činiti ništa, jer se tako ne čine nikakve pogreške. Milanoviću i njegovoj družini je pogotovo danas izuzetno drago što je priča o smjeni vlasti završila u studenome 2007. godine, jer je tako umjesto njega Sanaderu pripala neugodna dužnost da postane hrvatski Herbert Hoover. SDP sada može mirno sjediti i gledati kako se sljedećih par godina HDZ koprca pokušavajući sebe izvući iz crne rupe u koju ga usisava globalna kriza.
Tome će se HDZ nastojati suprotstaviti lansirajući stereotip o esdepeovcima i njihovim biračima kao neodgovornim i bezidejnim "gotovanima" – bez obzira što je ta stranka kroz priču o brzom narodno-kapitalističkom bogatstvu kroz dionice i stvaranjem klijentelističkih kasti njegovala taj isti "hrvatski san". Koliko će o tome imati uspjeha, rano je reći. Samim time što je u oporbi i što ne mora raditi uistinu ništa, SDP je u prednosti kao oličenje suvremenih hrvatskih ideala. Jednom je na takav način već uspio preuzeti vlast, a povijest ima običaj ponavljanja na ovim nesretnim prostorima.
Dragan Antulov