GLEDAJUĆI hrvatske naslovnice, ne može se izbjeći dojam kako vijesti o ubojstvima kao nikada prije sustižu jedna drugu. Mračna priča o Sinjanki zatučenoj francuskim ključem još nije iscrpljena, a već se govori o zadarskom taksistu ubijenom sačmaricom i šibenskom poduzetniku kojeg je autom namjerno zgazio suprug njegove ljubavnice, da bi se kao novi kandidat već pojavila priča o bakici koja je zatukla vlastitu sestru.
U takvoj atmosferi je sasvim razumljivo što mnogi postavljaju pitanje - "što se to događa s Hrvatskom". Odnosno, nije li vrijeme da se ozbiljno zapita kakav je to zloduh ušao u hrvatsko društvo da toliki broj Hrvata odbacuje ljudske i Božje zakone te podiže ruku na drugog Hrvata? Sasvim je razumljivo da će mnoge od tih odgovora pružiti svećenici, psihijatri, psiholozi, sociolozi i drugi dežurni dušobrižnici koji kao dijagnozu nude uobičajeni set odgovora - posljedice rata, nedostatak kršćanskih vrijednosti, previše nasilnih holivudskih filmova koji odgajaju djecu, previše oružja u rukama i previše životinjskih bjelančevina u želucima.
Međutim, ukoliko uistinu treba odgovoriti na pitanje "što se to događa s Hrvatskom" odgovor bi bio prilično jednostavan. Naime, u Hrvatskoj se zapravo ne događa ništa posebno, barem kada su u pitanju ubojstva i slični oblici društvene patologije. Naslovnice iz istog razdoblja prošle godine su obilovale istim i sličnim pričama, isto kao što se isti broj ubojstava mogao pronaći u crnim kronikama od prije pet, deset, dvadeset, pa i pedeset godina. Neki od zločina u prošlosti po svojoj prirodi i dimenzijama spadaju u kategorije kao što su masovni pokolji vatrenim oružjem ili serijska ubojstva, a za koje se često vjeruje da postoje jedino u holivudskim filmovima. Mnoga od tih zlodjela su počinjena čak i davno prije nego što je itko mogao pomisliti na rat koji se danas tako često spominje kao katalizator buđenja svega zvjerskog u ljudima koji nastanjuju Hrvatsku i okolne prostore.
Dakle, ljudska patologija se, zapravo, baš i nije promijenila. Ono što se je promijenilo jest prije svega odnos medija prema zločinima. Crna kronika se preselila na naslovnice dnevnih izdanja, a čak i dnevnici i druge glavne informativne emisije na televiziji kao udarne vijesti donose priče o ubojstvima, silovanjima i oružanim pljačkama.
Nije teško spoznati kako iza svega uopće ne stoji nekakvo plemenito nastojanje da se javnost "senzibilizira" na probleme javne sigurnosti i/li duševnog zdravlja, koliko prozaična i beskrupulozna utrka za profitom. I upravo zbog toga su konzumenti hrvatskih medija izloženi lokvama krvi, raspadnutim leševima, i uplakanim licima u koje su uperene kamere i mikrofoni.
Nije to samo hrvatska specijalnost, nego i mnoge druge države, s daleko dužom i "plemenitijom" tradicijom novinarstva padaju kao žrtve suvremene filozofije "infotainmenta" prema kojoj su seks i nasilje na naslovnicama daleko važniji od nekakvih "dubokih" sadržaja. Međutim, sve veća količina krvi u hrvatskim medijima ipak izaziva određenu zabrinutost. Ta zabrinutost se ne bi trebala toliko osjećati zbog mladih i onih starijih generacija koje će biti kretenizirane ili čak potaknute na vlastite slične "pothvate". Ono što brine jesu procesi koje ubojstva na naslovnicama - svjesno ili nesvjesno - prikrivaju.
Naime, iako je u današnje vrijeme prilično nezahvalno davati dugoročne prognoze, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti kako će običan hrvatski narod - glavni konzumenti medija - sljedeće godine u isto vrijeme, a možda čak i deset godina u budućnosti - živjeti daleko lošije nego što živi danas. Ekonomska kriza je, što zbog nesposobnosti hrvatskog političkog establishmenta, a što zbog globalnih trendova čiji je Hrvatska talac, naša realnost.
U takvim uvjetima osiromašene mase moraju pronaći nešto što će im skrenuti pažnju sa svakodnevnih, a sve većih problema preživljavanja. Slično kao i u rimsko doba, utjeha im se pruža u ljudima koji su u daleko gorem položaju od plebejaca, odnosno koji su - poput osuđenika u areni s lavovima - izgubili svoj život. Riječ je o drevnom receptu koji se primjenjivao u mnogim društvima i povijesnim razdobljima, poput SAD koje su gangsteri zabavljali u doba Velike depresije, ili Srbije koje su pod UN-ovim sankcijama zabavljale "čitulje".
U svjetlu takvih primjera treba uistinu postaviti pitanje što se to događa s Hrvatskom. Možda oni koji tako inzistiraju na krvavim naslovnicama znaju nešto što šira javnost ne zna ili ne želi znati.
Dragan Antulov