PJEVAČKI repertoar članova glavne oporbene stranke – koji u posljednje vrijeme prilično zanima veliki dio hrvatskih medija – mogao bi se, barem ako je suditi po nekim vijestima koje se plasiraju u tim istim medijima, obogatiti još jednom pjesmom iz kulturne baštine bivše države. Ako bi se raspoloženje o kojem se govori u SDP-ovskim redovima moglo nekako sažeti u pjesmu, onda bi to bila serenada njenom predsjedniku Milanoviću u obliku "Slušaj sine, obriši sline", jedne od pjesama "Riblje čorbe" s albuma "Buvlja pijaca".
Refren Slušaj sine/Obriši sline/Ne budi alav/Još si balav možda najbolje ilustrira kakvo je mišljenje dijela SDP-ovaca, ali i nemalog dijela hrvatske javnosti o političaru koji je u posljednjih godinu dana doživio meteorski uspon da bi mu mnogi sada proricali još brži pad. Ono što je u cijelom tom fenomenu najzanimljivije jest da se kao glavni argument za kritiku Milanovića koristi isti onaj argument kojim ga se donedavno dizalo u zvijezde - njegova mladost.
41-godišnji bivši diplomat je tako zbog svoje mladosti smatran osvježenjem ustajale hrvatske političke scene i simboličko, a i mračnom prošlošću 20. stoljeća neopterećeno lice promjena za kojim žudi toliki broj građana Hrvatske. A sada je upravo zbog te mladosti postao neiskusni, arogantni balavac koji je upropastio vrhunsku priliku kakva se dobiva samo jednom u životu, odnosno kome je dati stranku u ruke bila ista takva ludost kao ključeve od novog BMW-a pijanom tinejdžeru (a da o državi i ne govorimo).
Mnogi će, doduše, postizborno bacanje drvlja i kamenja na Milanovića shvatiti kao ništa drugo do nastavak medijsko-psihološkog rata, odnosno projekta ostanka Ive Sanadera na vlasti, pri čemu se sredstva biraju isto onako kao što su se birala i prije samih izbora. Čelnika SDP-a je nužno što više izolirati, obeshrabriti sve njegove potencijalne koalicijske partnere i, konačno, stvoriti preduvjete da se u glavnoj oporbenoj stranci izazove spektakularni raskol čije bi posljedice Hrvatsku ostavile bez suvisle oporbe i tako Sanaderu omogućile da ostvari Tuđmanov jednostranački san o HDZ-u kao stranci koja će desetljećima vladati Hrvatskom isto kao demokršćani poratnom Italijom.
Iako je, s jedne strane, vjerojatno da su pukotine u temeljima SDP-ovog stranačkog jedinstva prenaglašene u prema toj stranci uglavnom neprijateljski raspoloženim medijima, ne smije ih se ni ignorirati. SDP se ne može praviti da nije dio hrvatskog društva te da u njemu ne postoje neslaganja, unutarstranački sukobi, klanovi i frakcije; isto tako je jasno da će sve to, prije ili kasnije, izaći na površinu, te da će - s obzirom na sve izgledniji rasplet postizborne drame u skladu sa Sanaderovim željama - Zoran Milanović tek u borbi za ostanak na čelu stranke, odnosno vlastitu političku karijeru, morati pokazati od čega je, zapravo, napravljen.
Još je teško reći hoće li on to biti u stanju. S jedne strane je više nego jasno da je sebi tijekom kampanje dozvolio previše ega, odnosno da se sve do sam kraj previše nije trudio, uvjeren da je pokazivanje novog lica na plakatima dovoljno da mu birači poklone povjerenje. S druge strane se sama kampanja pokazala daleko težom što je netko to mogao pretpostavljati - protiv sebe nije imao samo državni aparat, poslušne i prorežimske medije, Crkvu i Europsku Uniju, nego i "mangupe u vlastitim redovima", odnosno stranačke frakcije i pojedince koji su mu, što iz zavisti, što zbog nesposobnosti, što zbog vjernosti račanovskim načelima "odlučnog možda“, a što zbog beskrupulozne računice da im je Milanovićev izborni poraz u vlastitom interesu, bacali klipove pod noge. O tome sa čime se "balavac" morao suočavati u kampanji svjedoči i to da je osim uobičajenih desničarskih optužbi za jugoboljševizam morao sebe braniti i od onih da je filoustaša koji nalazi lijepe riječi za pripadnika gubitničkih vojnih formacija u drugom svjetskom ratu te daje podršku ekstremnoj desnici dolaskom na sinjsku Alku.
Milanovićev status omiljene boksačke vreće za hrvatske medije se nastavlja i nakon izbora, s time da se upravo na njega nastoji kanalizirati bijes pristaša ljevice koji drže da netko mora biti kriv zbog toga što je iščupan poraz iz onoga što je izgledalo kao sigurna pobjeda. Tu i nema neke dosljednosti - isto onako kao što se Milanovića optuživalo da sa sobom vuče Jurčićevu kandidaturu kao vreću kamenja koja će SDP povući dno, tako ga se sada optužuje kao bezobzirnog i beskrupuloznog autokrata koji je postizbornim preuzimanjem premijerske kandidature Jurčićevim biračima zabio nož u leđa.
U svemu ovome je zanimljivo primijetiti kako se Milanovića pribija na križ kao upropastitelja stranke nedugo nakon što je ostvario izborne rezultate o kojima je njegov prethodnik mogao samo sanjati. Razlog za to je možda u tome da je Hrvatska, svidjelo se to nekome ili ne, duboko konzervativna zemlja u kojoj želja za promjenama i gunđanje o neprihvatljivosti status quoa ide ruku pod ruku s kretanjem "linijom manjeg otpora" i sklonosti "netalasanju". Stranka na čijem je čelu Milanović je oličenje tog paradoksa, a njen novi čelnik, ma koliko se trudio biti bezlični "Račan poslije Račana", upravo postaje njena žrtva. Samim time što predstavlja novo lice, Milanović je neprihvatljiv načelu koje najvećim vrijednostima SDP-a smatra skromnost Željke Antunović, karizmu Tonina Picule i idealizam Milana Bandića.
S druge strane, "balavac" će, ukoliko preživi veliki megdan koji ga očekuje, moći na tom paradoksu profitirati, isto kao i na činjenici da se u Hrvatskoj suštinske promjene ne mogu zbiti ako se prije toga ne dogodi neki kataklizmički događaj ili smrt nezamjenjivog vođe. Ostane li Milanović na čelu SDP-a, s obzirom na svoju mladost, čeka ga blistava budućnost. Što će biti s Hrvatskom u tom slučaju je, pak, drugo pitanje.
Dragan Antulov