S gotovo 200 djela koja dolaze iz inozemstva, napose iz SAD-a i Europe, te oko 150 djela koja u Parizu nisu viđena od 1974., izložba pokriva manje poznato razdoblje u kojemu je slikar izmislio slikovni jezik.
Zanimljiv je i način na koji je prikazan kronološki put kojim Miro (1893.-1938.) ide vijugajući između nadrealizma i apstrakcije, između katalonske zemlje u Montroigu i umjetničkog Pariza, kamo dolazi 1920.
U početku, 1917.-18., slikao je mrtve prirode, krajolike i portrete koji su već tada bili nabijeni erotikom kojom je iskakao iz kalupa "velikog dječaka" u koji su ga htjeli staviti, budući da ga nikamo nisu mogli svrstati.
U svojem "Autoportretu", koji je pripadao Picassu, Miro povezuje svoje katalonske korijene (jedan rukav je rebrast poput uzoranog polja) s elementima kubizma (drugi je geometrijskog oblika).
No ubrzo će Miro "slomiti gitaru" kubizma i izumiti neobično osebujan plastični jezik u kojemu su znaci "Mirosvijeta" rasuti po jarko obojenoj, najčešće žutoj pozadini.
(Hina) xvrad ybnš