MOŽDA ćemo se izvući. Možda će se ispostaviti kako su dežurni optimisti u pravu i da će već na jesen svjetska recesija završiti, a godinu kasnije Obama pokazati da je pravi mesija. Možda će za dvije godine većina čitatelja ovih redova smijati na pomisao da je tamo netko govorio o nekakvoj recesiji, ekonomskoj kataklizmi ili Velikoj depresiji 2.0.
Kako možemo u to biti sigurni? Dovoljno je napraviti neke usporedbe vezane uz nama bliže vremensko-prostorne koordinate. Ako se rat koji je na ovim prostorima bjesnio od 1991. do 1995. godine usporedi s ratom vođenim između 1941. do 1945. godine, nije teško dati odgovor – barem kada je Hrvatska u pitanju – koje je od tih vremena bilo teže za one nesretnike koji su kroz njega morali živjeti.
Prošlost uvijek izgleda bolje
Tako je u prethodnom ratu ubijeno, ranjeno i obogaljeno daleko više ljudi; daleko veći teritorij Hrvatske je bio neposredno pogođen ratom; Ovčara, Škabrnja i Gospić se nikako nisu mogli usporediti s Jasenovcem i Bleiburgom; pedeset godina ranije od Domovinskog rata bio je daleko češći slučaj da članovi iste obitelji pucaju i ubijaju jedni druge. Međutim, svemu tome usprkos, doima se da su generacije koje su proživjele Domovinski rat – čak i ako imaju daleko više razloga biti zadovoljni njegovim ishodom – daleko temeljitije i dugoročnije frustrirane tim iskustvom, za razliku od svojih djedova koji su to sve nekako lakše "progutali".
Zapravo, to i nije tako teško objasniti ako se usporede iskustva. Odlazak u zbjeg 1941. ili 1945. godine je u većini slučajeva značio gubitak krova nad glavom i ne baš mnogo toga više; izbjeglice pedeset godina kasnije su se morali lišiti tople vode za tuširanje, struje za depiliranje, zahodske školjke, telefona za čavrljanje s prijateljima i mnogih drugih stvari dotada uzimanih zdravo za gotovo. Ako bi vam netko u drugom svjetskom ratu zapalio i srušio kuću, u većini slučajeva je u pitanju bila potleušica koju ste dijelili sa svojim četveronožnim "blagom"; pedeset godina kasnije to je mogla biti mini-palača građena desetljećima kredita ili znojenjem na "baušteli".
Kada bi nekoga prije pedeset godina ranili ili mučili, on je to mogao lakše podnositi, već očvrsnut šesnaestosatnim težačkim crnčenjem u polju; s nježnim urbanim intelektualcima pedeset godina kasnije je bila sasvim drukčija priča. Čak ni prerana smrt 1940-ih nije izgledala tako tragično kao pedeset godina kasnije – uvijek je postojala obiteljska utjeha o "jednim gladnim ustima manje", odnosno uz prosječni životni vijek od 40-ak godina i propovijedi don Jure nije bilo teško ovaj svijet shvatiti kao "dolinu suza" koju i nije takva šteta napustiti.
Budućnost izgleda mračno
Nije, stoga, teško predočiti kako će u Hrvatskoj možda za samo par godina svijet okončan u jesen 2008. godine izgledati kao sretna uspomena, odnosno zlatno doba u kojem se moglo toliko toga što se više ne može. Bit će tu mnogih prizora koji će biti istovremeno i tragični i smiješni. Tako bi vrlo lako mnoge fensi šmensi gurue i selebritije koji nas sada opsjedaju s naslovnica mogli sretati na ulicama kako hvataju prolaznike za rukav s riječima "brate, imaš kunu". Brand manageri koji su založili vlastiti bubreg kako bi se kolegama pohvalili skijanjem u Austriji će zime provoditi kopajući po kontejnerima. Njihove nekadašnje supruge i djevojke koje su naručivale kozmetičku vaginoplastiku će ulicama šetati u gaćicama posuđenih od svojih majki ili starijih sestara, a najvatreniji veganci i pobornici prava životinja neće oklijevati reći "da" kada im netko ponudi komadić krvavog bifteka.
Naravno, bit će to mučan, dugotrajan proces prepun poricanja i bijesa prije nego što netko uopće shvati što se to dogodilo. I naravno, stanovnici Hrvatske će pri tome upirati prstom na krivce – udbaše, ustaše, Židove, Srbe, Opus Dei, masone i ljude-gmazove – sve, naravno, osim njih samih. Raznorazni današnji redikuli bi, pak, odjednom mogli postati vizionari i karizmatske vođe koji će ukazati na pravi put; a isto kao što će nestajati materijalna civilizacijska dostignuća, tako će iščeznuti i ona duhovna, barem kada je o liberalno-demokratskoj paradigmi riječ.
Ako su iskustva Velike depresije nekakav orijentir, Hrvatska bi za nekih desetak godina mogla postati daleko rigidnija, zatvorenija i konzervativnija nego što je to sada. Bit će daleko manje gay parada, ali i razvoda. Reality emisije na televiziji će lako zamijeniti povijesne melodrame, sve što ljude bude podsjećalo na surovu stvarnost, ali i neposrednu prošlost koja joj je prethodila, iščeznut će s velikih ekrana.
Koliko će ta "zanimljiva" vremena trajati teško je reći, ali će to biti zbilja velika depresija, bez obzira koliko taj naslov odgovarao ekonomskim kriterijima.
Dragan Antulov