SITUACIJA na Bliskom istoku trenutno ima četiri glavna momenta. Jedan je američka prisutnost u Iraku, drugi je izraelsko-palestinski i palestinsko-palestinski sukob u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, treći je iransko razvijanje nuklearne tehnologije, a četvrti kriza u Libanonu. Svi ovi momenti su usko povezani i presijecaju se u međusobnom utjecaju. Trenutno je Libanon mjesto na kojemu najviše rastu tenzije.
Najnovija kriza počela je u ovu subotu, kad je pet šijitskih ministara, dva iz Hezbollaha, tri iz njihove savezničke stranke Amal, napustilo vladu. Napuštanje vlade uslijedilo je nakon odbijanja Hezbollahovog zahtjeva za većim sudjelovanjem u vlasti.
Nekoliko važnih "igrača" je u središtu pozornosti ovih dana.
Premijer Fuad Siniora, sunit, prijatelj ubijenog premijera Rafika Haririja, prozapadno i antisirijski orijentiran podupiratelj približavanja Libanona zapadu, došao je na vlast nakon revolucije koja je otjerala sirijsku vojsku iz Libanona, a dogodila se nakon prosvjeda uzrokovanih ubojstvom Haririja.
Vlada koju je oformio prva je u kojoj su prisutni članovi Hezbollaha. U njoj je 11 ministara proharirijevskih svjetonazora, 4 lojalnih predsjedniku Lahoudu, 6 Hezbollahu i nekoliko relativno slobodnih igrača. Ustavna legitimnost te iste vlade sada pod upitnikom nakon izlaska šest ministara iz nje, jer nema niti jednog šijita (što je regulacija ustava).
U ponedjeljak je UN poslao nacrt prijedloga za osnivanje međunarodnog tribunala koji bi sudio osumnjičenima za ubojstvo Haririja.
Predsjednik Emile Lahoud, koji zauzima taj položaj od 1998, prosirijski je nastrojeni kršćanin. Lahoud se protivi UN-ovom prijedlogu i odbacuje ratifikaciju plana Siniorine vlade, tvrdeći da je protuustavna i da ne obvezuje državu.
Saad Hariri, sunit, sin ubijenog premijera, vođa je parlamentarne većine i antisirijskog pokreta u Libanonu i glavni protivnik predsjednika Lahouda. Očekivalo se da će naslijediti svog oca na mjestu premijera, ali odbio je to učiniti dokle god Lahuod ostane na svom položaju. Gdje god ide, putuje s ovećim kontingentom tjelesnih čuvara, jer je u velikoj životnoj opasnosti od mogućih atentata.
Zadnji, ali nipošto najmanje važan igrač vođa je Hezbollaha, šijitski klerik Hassan Nasrallah. Nasrallah je svoj zadnji javni nastup imao 12. srpnja, na dan Hezbollahove otmice izraelskih vojnika, incidenta koji je izazvao zadnji sukob Izraela i Hezbollaha. Odmah nakon toga otišao je u podzemlje, svjestan činjenice da vođe pokreta u sukobu s Izraelom imaju kratak "vijek trajanja".
Ipak, nemogućnost fizičkog pojavljivanja Nasrallah nadoknađuje političkim utjecajem. Upravo je on taj koji je prouzročio trenutnu krizu, kada je 1. studenog ove godine u televizijskom nastupu prozvao libanonsku vladu marionetama Izraela i SAD-a, i optužio ih da žele pokloniti zemlju stranima snagama.
Može biti istine u Nasrallahovim izjavama, ali Amerikanci, Izraelci i Saad Hariri isto tako tvrde da je Hezbollah marioneta Sirije i Irana, dva glavna Izraelova protivnika na Bliskom istoku.
Nije naodmet spomenuti još jednu figuru Michela Auona, bivšeg generala u libanonskom građanskom ratu koji je pobjegao od Sirijaca 1990. i vratio se 2005. Aoun je neočekivani saveznik budući da je dugo vremena bio antisirijski nastrojen, a sada daje potporu Hezbollahu. On je vođa parlamentarne opozicije.
Sirija se još nije oporavila od sramote koju je doživjela kada je bila prisiljena prekinuti svoju tridesetogodišnju vojnu prisutnost u Libanonu. Analitičari se slažu da im bilo kakav kaos u Libanonu odgovara.
Teheranski klerici su se uplašili vala demokratizacije Libanona, koji bi mogao značiti demokratizaciju cijelog prostora, što bi im oduzelo velik dio vlasti kojom mašu, tako da i njima odgovara nestabilna politička situacija u Libanonu.
Vrlo nejasna stvar u cijeloj priči izraelski je prestanak ofenzive na Libanon. Zapravo je od veljače 2005., odnosno Haririjevog ubojstva, bilo prilično jasno da se radi o planovima za uvlačenje Izraela u sukob.
Izrael je pričekao da vidi kako će se situacija razvijati i ovog ljeta napao Libanon. No, nakon izrazito snažne vojne akcije, u kojoj se činilo da je Hezbollah "odbrojao dane", Izrael je prestao s napadima što je dalo šansu Nasrallahu da proglasi "veličanstvenu pobjedu". Iako, sam je ustvrdio kako Hezbollah, da je znao što će se dogoditi, nikad ne bi oteo izraelske vojnike.
Nekoliko je mogućih objašnjenja. Moguće je da je Izrael popustio međunarodnom pritisku zbog ubijenih civila. Moguće je i da je odlučio vojno poraziti Hezbollah i očitati im lekciju. Moguće je i da je odlučio nakratko stati s akcijom i čekati da osakaćeni Hezbollah napravi ono što prijeti da će napraviti, izazove građanski rat, nakon čega će pred očima međunarodne zajednice imati bolje opravdanje za daljnje napade na Hezbollah. Teško je odrediti koja je od ovih opcija najizglednija.
U međuvremenu je u SAD-u došlo do promjene vlasti u Kongresu, što bi moglo rezultirati američkim povlačenjem iz Iraka. To bi značilo da će SAD i Engleska tražiti mirnije rješenje bliskoistočne situacije, što bi moglo ukazivati na njihovu spremnost uključivanja Irana i Sirije u rješavanje libanonske krize. Izjave Tonya Blaira i Georgea Busha objavljene ovog tjedna govore u prilog tome.
S druge strane, zaoštrava se situacija na liniji Izrael-Iran. Izraelski dužnosnici nedavno su najavili mogućnost vojne intervencije u slučaju da Iran nastavi s razvojem nuklearne tehnologije, a iranski predsjednik je najavio veliko slavlje koje će u veljači iduće godine najaviti novu nuklearnu eru.
U još jednom žarištu Bliskog istoka, na području palestinske samouprave, traju borbe Hamasa i Fataha. U toj novoj situaciji Izrael je spreman staviti se na Fatahovu stranu, birajući tako "manje zlo". U sklopu toga spreman je dopustiti ulazak Badr brigade, palestinske vojne snage odane Fatahu, koja je uvježbana i stacionirana u Jordanu. A Hamas u kampovima ubrzano uvježbava vlastite vojne snage.
Ukratko, to je trenutna situacija u najvećem svjetskom žarištu sukoba. Bliski je istok poput kamiona prolivenog benzina koji samo čeka neku iskricu koja će ga zapaliti. Nadajmo se da je ipak neće biti.
J. D.